Te 1944. godine bilo je puno važnijih stvari, iz perspektive velikih nazirao se kraj rata, a ratna svakodnevica u Šibeniku bila je vrlo teška i neizvjesna. Šibenik je tada bio grad opasan za življenje, nikada se nije znalo kada sa smrtonosnim teretom mogu naići saveznički zrakoplovi, a tada je padala cijena ljudskog života. Sasvim tiho se tada u buci teških ratnih zvukova na svoj drugi put, izvan ovostranih nadanja i očekivanja i česte gorčine neispunjenosti isti,zaputio don Krsto Stošić. Prošlo je tiho i nije bilo u Šibeniku, gdje se rodio i proveo svoj cijeli život, jer Šibenčani su nastojali izbjeći ratno razaranje i opasnost po život odlazeći u okolicu, pa je tako don Krsto Stošić dospio u Tisno, gdje je zaplivao prema nebeskim visinama.
Od 1944. godine do danas stane jedan ljudski život od 67 godina, prema današnjim standardima ispod očekivane životne dobi, premda i danas ima dosta onih koji ne uspiju preskočiti tu letvicu životne dobi. Među njima je bio i don Krsto Stošić, životna letvica je 25. siječnja te ratne 1944. godine bila previsoka.

ZALJUBLJENIK U PROŠLOST GRADA

Danas jasno znamo što je don Stošić značio i što znači Šibeniku, što se ne može reći i za njegove suvremenike, možda bi na prste jedne ruke stali oni koji su na taj način prepoznavali njegov rad i ostavštinu.
Don Krsto Stošić spada u iznimne zaljubljenike prošlosti grada Šibenika, neumornog istraživača i popularizatora povijesti Šibenika. I premda je bio svećenik, a ne povjesničar po profesiji, bio je neumoran u javno djelovanju, tako da je osnivač i prvi voditelj šibenskog muzeja. Njegov sveukupni rad, a poglavito rad na istraživanju bogate prošlosti Šibenika i šibenskog kraja daje za puno pravo tvrdnji kako je don Krsto Stošić jedna od središnjih figura kulturnog života Šibenika u prvoj polovini 20. stoljeća. Rodio se 16. srpnja 1884. godine u šibenskom Varošu, u mnogobrojnoj težačkoj obitelji Stošića Andrijaš. Osnovnu je školu završio u Šibeniku, gimnaziju je pohađao u Sinju i Zadru, da bi u Zadru studirao teologiju. Za svećenika je zaređen 28. ožujka 1909. godine. Od tada pa sve do smrti Stošić nije napuštao Šibenik i njegovo područje.
Od samih svećeničkih početaka bio je vjeroučitelj u šibenskim školama. Uz vjeronauk jedno je vrijeme u Građanskoj školi predavao pjevanje, kaligrafiju i prirodopis. Jedno je vrijeme proveo na Visovcu jer su ga talijanske vlasti, zbog antiiredentističke djelatnosti prognale iz grada. Nakon Rapalskog ugovora, te povratka u Krešimirov grad, don Krsto Stošić uz svećeničke i nastavničke obveze nevjerojatno velikom marljivošću daje se na proučavanje prošlosti Šibenika i njegova kotara, te na skupljanje spomeničke građe – dokumenata, kodeksa, natpisa, grbova, slika, arheoloških i etnografskih predmeta. Zanimljiv je dodir s poviješću prelistavanjem njegove rukopisne ostavštine, rečenice su na papir zbijene, daleko od pisaćeg stroja, s perom u ruci očito je štedio na papiru.

ŠIBENSKI MUZEJ

Prikupljenu građu don Krsto u početku je držao i spremao u crkvi svete Barbare, a njegov je cilj bio osnivanje šibenskog muzeja. Upornim nastojanjem, piše Slavo Grubišić, uspio je isposlovati da mu se stavi na raspolaganje prostor crkvice Svisvetih, koja se nalazi iznad gradske vijećnice. Tu je Stošić prenio građu iz svete Barbare i krajem 1925. godine otvorio šibenik muzej kralja Tomislava. Bilo je to povodom obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, kada je u Šibeniku boravio Stjepan Radić. Bio je tada u najboljim godina, da je bilo više razumijevanja od općinskih vlasti sigurno bio s postavljanjem muzeja dospio puno dalje.
Na nesreću, tijekom zračnog bombardiranja Šibenika 13. prosinca 1943. do temelja je srušena građevina u kojoj se nalazila muzejska zbirka. Dvadesetogodišnji Stošićev trud bio je doslovce u jednom času uništen. Nije prošlo dugo, ujutro 25. siječnja 1944. godine u Tisnom gdje se smjestio,  doživio je srčani udar i umro u 60 godini života. Ljudski dojmovi nemaju snagu povijesnih činjenica, ali dade se naslutiti kako su tuga i nemirenje s rušenjem muzeja bili u pozadini srčanog udara.
Don Krsto Stošić bio je i javni dobrotvor koji je skrbio o gradskoj sirotinju. Bio je i plodan pisac. Međutim, okolnosti u kojima je živio nisu mu dopuštale da se u potpunosti posveti proučavanju šibenske povijesti. Stoga je objavljivao svoje sastave o prošlosti Šibenika u mnogobrojnim dnevnim listovima, tjednicima ili časopisima tog vremena. Iza njega je ostala i velika rukopisna ostavština, nije bilo dijela šibenske povijesti o kojoj nije barem nešto napisao, koja predstavlja iznimno vrela za svakoga tko se bavi poviješću Krešimirova grada. Bio je čovjek koji je čitav svoj život neumorno provodio u radu na istraživanju i pisanju povijesti rodnog grada i zavičaja. On se tom poviješću ponosio, prezentirao je svojim radovima i muzejskom građom javnosti, a prije svega Šibenčanima.
Zasluga je don Krste Stošića što je Šibenik 1925. godine po prvi put dobio službene nazive ulica. Poznata je pjesma u izvedbi Miše Kovača, a stihove je napisao Krste Juras, o šibenskim kalama, u kojoj pjesnik kaže kako su ‘šibenske kale ostale di jesu, samo ja san davno prominija adresu, šibenske kale dočekale druge, ne umiru one ka čovik od tuge’. Jedna je dočekala nositi njegovo ime, od svetog Ivana stubama prema samostanu svete Luce.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.