Uz ime Mile Nakića mnogi će povezati epiteti trenerske legende s vaterpolskih bazena. U više od četiri desetljeća rada upisao se kao trener brojnih reprezentacija, vaterpolskih klubova, a poznavatelji njegovog djela i rada znaju da ga posebno pamte u Grčkoj. Njegova sportska priča počinje na mjestu golmana, a sve se mijenja po odlasku u vojsku. Puca meniskus, a kapicu golmana mijenja za ulogu trenera.

Samo za čitatelje IŠ-a Nakić se prisjetio prvih vaterpolskih dana na Paklini, početaka u Solarisu i reprezentacije Jugoslavije koju je vodio. Dobro pamti kožne lopte i masnice koje su ostavljale na rukama, te vrijeme koje je zbog posla proveo odvojen od obitelji. Iako je mogao živjeti lagodan život pravnika, ljubav prema bazenima bila je jača.

DOBRA TEHNIKA I DUGE RUKE

Kad ste se počeli baviti vaterpolom?

Bilo je to negdi 1957. godine kad sam krenija u gimnaziju. U školi smo igrali košarku, rukomet, odbojku, a u lito san počeja igrati vaterpolo na Paklenoj i tu smo igrali sve dok se nije napravija bazen u Crnici negdi oko 1961., 1962. godine. Doduše, onda nije ima filtere pa bi Dobre, čuvar bazena, bacija galicu unutra. Svi bi bili zeleni, a onda bi još u TEF-u upalili mlin pa bi i to napadalo u bazen. Da vidiš šta je to bilo!

Zašto golman?

A zašto? Pa, da ti pravo kažen, bija san visok i ima san duge ruke, kako sam igra košarku ima san dobru tehniku, ali nije mi se dalo puno plivat’. Igra san i jedno vrime i beka, i sidruna kad je branija Ante Guberina. Bija je bolji od mene, ali se pribacija na veslanje i onda san opet počeja braniti. Eto, tako ti je bilo.

Koliko se vaterpolo prominija do danas?

Ma, pravila se uvik minjaju, ali ona najvažnije stvari se nisu prominile. Isključenja, topljenje bez lopte, grubi faul, potezanje, šut sa šest metara. Ma, sve je ostalo skoro isto. E, ali najveći napredak napravljen po pitanju vrimena za napad. Prije je vrime za napad bilo neograničeno, pa kad si osvojia loptu moga si je držati kod sebe do kraja utakmice. U tome su posebni specijalci bili POŠK-ovci. E, a tu su ti opet igrali farabuti šta nisu mogli igrati u Mornaru ili Jadranu jer in se nije dalo puno trenirati. Bili su lukavi, to je bilo nešto. Oni su ti jednu utakmicu protiv Partizana dobili jedan naprama nula jer su, nakon šta su in dali taj jedan gol, uzeli su in loptu i čuvali je do kraja utakmice.

RUKE PUNE MASNICA

Kakve su bile lopte kojima ste igrali?

Ajme, majko! Kožne, teške. Bože sačuvaj! Kad bi te pogodila, ruku bi ti odvalila. Ima san ruke pune masnica. Najgore je bilo šta si je mora uvik mazati sa parket masti i to je, za ne faliti, bila dužnost golmana. Najbolje su bile njemačke Bergerice, ali njih je bilo teško dobiti. Mi smo imali neke mađarske, velike i onda smo ih mazali i mazali nakon utakmica. Ja san mora mazati sve lopte.

Iz Crnice ste se pribacili u Solaris?!

Je. Kad se napravija bazen u Solarisu, mogli smo igrati i trenirati priko cile godine. Do tada ti se sve igralo u onih par litnjih miseci i posli ništa. Solaris je dosta toga prominija. Počelo se ozbiljno trenirati, klub je počeja rasti, a i to je bija prvi među zatvorenim bazenima pa je bilo dosta turnira, utakmica, kupova koji su se igrali u Solarisu.

Rano ste prestali igrati?!

Zadnju utakmicu odigrao sam 1966. godine. Nakon toga, otiša san u vojsku. U vojsci mi je puka meniskus i tu je bio kraj moje igračke karijere.

ČETIRI DESETLJEĆA RADA

I tada počinje trenerska karijera?!

Iman pune 44 godine staža. Do 1978. godine bija san u Šibeniku. Nakon toga, otiša san u Olimpiyakos pa san se vratija u Biograd u 2. ligu. Posli toga odradija san dvi godine kao trener juniorske reprezentacije bivše države (Jugoslavije, op.a.). Kratko vrime bija san trener seniorske reprezentacije pa san opet otiša u Grčku di san osta 17 godina. Iza toga, bija san godinu dana trener iranske reprezentacije, a kad mi je isteka ugovor otiša san u Saudijsku Arabiju. Nakon toga vratija san se u Iran, pa nazad u Saudijsku Arabiju, a nakon toga vodija san slovačku reprezentaciju dvi godine. Eto, šta krpe, šta konca i skupilo se dosta toga.

Koliko je to skupljenih trofeja?

Ma, nisu me baš ljubile ni medalje, ni pehari. Ali, evo, u Grčkoj san osvojia šest naslova prvaka i četiri kupa, zlatnu medalju s Mediteranskih igara i dvi bronce osvojene s Grcima. Mene su zvali, uglavnom, kad bi trebalo nešto stvarati, a onda bi mi u međuvremenu isteka ugovor. Prominili bi se ljudi u klubu ili Savezu i doveli bi nekog drugog. Tako to funkcionira. Nije mi ža medalja jer kad znan da danas od 12 grčkih klubova sedan vode treneri koje san ja trenira,  to me čini puno zadovoljnijim.

Po struci ste pravnik. Je li vam žao što niste gradili karijeru pravnika?

A gledaj, svaka stvar ima svoje dobre i loše stvari. Ja san se odlučija za vaterpolo. Radija san jedno 10,15 godina i jedno i drugo, ali kad je tribalo odlučiti šta dalje, izabra san vaterpolo. Bilo je teško jer san jedno vrime bija odvojen od obitelji, ali poslin mi je i sin Franko doša igrati u Grčku tako da smo se opet skupili i to je možda jedina mana ovakvog života. Ali, bože moj, ima i gorih stvari od toga, jel.

 

POČETAK VATERPOLA U ŠIBENIKU

‘Vaterpolski klub Mornar – Prvi vaterpolski klub u Šibeniku osnovan 1953. godine. Osnovala ga je mornarica i igrači su svaki dan remorkerom išli na Paklenu i natrag kako bi završija trening ili utakmica. Imali su i baraku di su mogli na kruv namazati malo marmelade ili čega bi već bilo i napiti se čaja. Prije toga, vaterpolo se igra di je danas pumpa na rivi’, prisjeća se Nakić.

Reprezentacije koje je vodio: Jugoslavija, Grčka, Iran, Slovačka

Klubovi koje je trenirao: Šibenik, Olympiakos, Biograd, Hiros, Glyfada, Haikido, Kadisija.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.