Željka Mitrović Jurić u dobi od šest godina je postala simbol Vukovara, simbol ‘grada Heroja’ čija je fotografija obišla svijet i urezala se svima duboko u pamćenje. Željka je bila ona uplakana djevojčica u plavom kaputiću koja je držala majku za ruku i s tužnim izrazom na licu ridala hodajući pokraj vukovarskih ruševina, kostura nekoć ponosnog grada. Hodala je u koloni s mnoštvom Vukovaraca koji su 18. studenoga 1991. godine napuštali grad praćeni naoružanim vojnicima JNA.

Željka danas živi u Berku, selu petnaestak kilometara od Vukovara, s mužem i kćeri. Živi u kući koja je nekoć bila logor u kojem su Srbi raznim metodama mučili Hrvate, među kojima i njezinog ujaka koji je tu zarobljen i ubijen. Na pitanje kako je živjeti u kući koja čuva toliko ružnih uspomena, odgovara da se čovjek navikne. Željka se danas bavi pisanjem kojeg doživljava kao svojevrsnu terapiju, ali je ono ujedno za nju i podsjetnik na prošlost, na rat, prognanstvo i smrt kojima je njezino djetinjstvo bilo obilježeno. Djevojčicu u plavom kaputiću, danas ženu i majku u čijim se očima i dalje ocrtava prošlost, upoznali smo  kada je u Šibeniku predstavila zbirku poezije ‘Moja rijeka suza’ i tom prilikom nam je ispričala svoju priču. Priču koja je i nakon 26 godina jednako potresna.

SLIKE IZ DJETINJSTVA

Što nam možeš reći o svojoj zbirci pjesama?

Prvi put sam zbirku pjesama ‘Moja rijeka suza’ izdala 2003. godine po povratku u Vukovar u koji smo se, nakon godina prognanstva, vratili. Četiri godine kasnije sam izdala još jednu zbirku pjesama koju sam posvetila svim hrvatskim generalima. Ovo danas je moja treća po redu knjiga, prošireno prvo izdanje ‘Moje rijeke suza’. Kad sam se vratila kući, meni su se počele vraćati slike iz djetinjstva i uhvatila sam se pisanja.

Svi znamo za fotografiju djevojčice u plavom kaputu. Misliš li da je ta fotografija na neki način obilježila tvoj život?

željka mitrović 1

Kad sam bila manja meni to nije značilo ništa, ali kako sam starija sve mi je teže nositi to breme. Cijeli moj život je vezan uz taj rat. Kaputić je sad u mojem ormaru i možda će ga jednog dana moja kćer obući. Ona je upoznata s cijelom pričom, suprug i ja joj pokušavamo objasniti na način da razumije što se dogodilo, zašto novinari stalno dolaze mami. Nedavno smo imali slučaj kada su Gotovinu i Čermaka puštali na slobodu, pa smo joj pokušali objasniti kako se rađala Hrvatska. Odgajamo je na način da ne mrzi nikoga, već da poštuje svoje.

Kakav je danas život u Vukovaru?

U Vukovaru je sve podijeljeno na hrvatsko i srpsko. Ono što nama smeta je što za Dan sjećanja uvijek rade svinjokolje, sukoba bude često. Generalno, život u Vukovaru, gradu koji je prije rata imao 90 tisuća duša, a danas broji tek 30 tisuća, nije lagan. Socijalna karta Vukovara je katastrofalna. Posla nema, mladi ljudi odlaze masovno. Iskreno, da nisam dobila posao gdje radim već deset godina, i ja bih otišla. Nekog društvenog života nema, ljeti još nekako, ali zimi ništa. Danas je to grad duhova.

Koliko si politički angažirana?

Politika kao politika me ne zanima, ali ljubav prema hrvatskim braniteljima i poštovanje prema onome što su učinili za našu zemlju, to je kod mene izraženo. Okružena sam braniteljima, pričam s njima, živim s njima. Nitko ih ne pita: ‘Kako si, što ti treba’. To su ljudi koji su dali sebe za slobodu naše zemlje i naroda kada smo bili napadnuti. Dali su svoju mladost, svoj život. Oni su stvarali državu, oni nisu razmišljali o mirovini koju će dobiti. Išli su sa srcem i ljubavlju. A sad ih nitko ni ne pita niti kako su. Samoubojstva su česta, branitelji se zatvaraju u sebe, teško je ponekad i njihovoj okolini to shvatiti.

‘PLAKALA SAM BEZ PRESTANKA’

Zanimljiva je priča kako ste upoznali svojeg supruga…

Da, Luku sam upoznala za vrijeme rata. Moj suprug, branitelj, provalio je u moju kuću zajedno s nekoliko suboraca, a kada su vidjeli krunicu, stali su. Tada je došla moja baka, koja je išla po mirovinu, i Luka ju je zamolio da nazove svoje cure. Ujak je bio u logoru i kada je izašao, često je znao dolaziti kod nas sa svojim dečkima. Svatko od nas je imao ‘svojeg branitelja’. Ja sam imala Luku i on je mojoj majci, koja nas je odgajala sama, budući da nas je otac napustio, uvijek govorio da će me posvojiti. Igrom slučaja se rodila ljubav između mene i Luke, petnaest godina starijeg vojnog invalida, koja traje već devet godina. Prije pet godina smo dobili curicu, Maju. Luka je jednom rekao da ću biti njegova ili Božja. Tako je i bilo.

Fotografija ‘uplakane djevojčice u plavom kaputiću nastala je nakon ubojstva vašeg prijatelja Ace – Aleksandra Labe. Što se dogodilo s Acom?

željka mitrović 2

Acu su ubili u dobi od 21 godine i to je slika koja mi je ostala najviše u sjećanju. Rekli su mi da sam tjedan dana nakon toga plakala, suze su išle same od sebe i nitko ih nije mogao zaustaviti. Aleksandar je proveo cijeli rat s nama. No, 18. studenog su nam rekli da napustimo sklonište i po izlasku jedna Srpkinja, koja je boravila s nama, je rekla da je on ustaša iz Njemačke. Izdvojili su ga iz kolone i kasnije smo ga sreli u samom centru grada. Bio je gol do pasa… Tada su na njega ispalili cijeli rafal metaka i on je pao nama pod noge. Šljivančanin je taman stigao u pratnji Cyrusa Vancea kojemu je upalo u oko što je nas puno djece oko moje mame. Ja sam plakala zbog toga što su ubili Acu jer se to dogodilo svega par minuta prije toga, to je bilo zanimljivo novinarima i tako je nastala ta fotografija. Od svog prijatelja sam se oprostila pjesmom ‘Pismo Aci’.

Kakav je bio život u Zagrebu u kojem ste proveli veći dio svoga djetinjstva?

Prvih nekoliko mjeseci smo proveli u Hotelu Park, nakon čega smo premješteni u Špansko, u radničke barake koje su postale i ostale naš dom desetak godina. Prvih sedam dana po dolasku sam plakala bez prestanka, čak su mi davali tablete za smirenje. Nakon toga smo se svi s vremenom naviknuli. Nama djeci je bilo lakše jer nas je bilo puno, svi mi iz baraka smo se igrali zajedno bez obzira na godine. Bilo je sretnih i bilo je tužnih trenutaka, teško je to opisati. Pjesme i pisanje su ono čime najbolje izražavam svoje emocije i kroz koje živim sebe.

Djetinjstvo koje nitko ne zaslužuje

Željka Mitrović Jurić je postala simbol Vukovara, simbol Hrvatske spletom okolnosti, ali ona taj ‘teret’ zna nositi. Djevojčica u plavom kaput je postala odrasla žena koja ima svoju obitelj, koja ima svoju budućnost, ali koja se ne odriče svoje prošlosti.

Željka je djetinjstvo provela na način koji niti jedno dijete ne zaslužuje, započela je svoj put u koloni suza i to joj je obilježilo život. Fotografija koja je postala ‘metafora tadašnje Hrvatske’ na neki je način odredila njezin put. Fotografija je nastala nakon ubojstva Željkinog prijatelja Ace (Aleksandra Labe) kada su ih odveli u sabirni centar Veleprometa.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.