Projekt retoričke pripreme za medijske nastupe pod nazivom Progovori, o kojem smo već pisali, jučer je svečano zatvoren u Gimnaziji Antuna Vrančića. Projekt se odvijao u školskoj godini 2017./2018. u organizaciji Hrvatskog filološkog društva i pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Tridesetak učenika Gimnazije koji su sudjelovali u projektu dobilo je Uvjerenje o završenoj edukaciji, a najviše su se u radu istakli učenici Karlo Vrančić i Iva Mučić, kojima je uručena i posebna nagrada. Odlučili smo saznati sve o ideji, realizaciji i rezutatima projekta s voditeljicom Dianom Tomić.

Kako ste došli na ideju stvaranja ovakvog projekta i tko je sve sudjelovao u vašem timu?

– Projekt proGOVORi osmislile smo kolegica Ana Vlah i ja. Mi smo tim koji povezuje velika strast prema govoru i govornoj komunikaciji. Ideja se nije rodila slučajno, kao što ljudi često pričaju kada opisuju svoje projekte. Iako postoji veliki broj različitih edukacija o prezentacijskim vještinama i javnim nastupima, naš se pristup razlikuje po tome što vjerujemo da se i takozvanim mekim vještinama može i mora pristupati sa znanstveno utemeljenom podlogom. Nemam ništa protiv vježbi u kojima glas ima boju, pa ako želite da vam polaznik govori dubljim glasom, kažete mu da govori ljubičasto. To nije naš stil.  Drugo, jako se dobro zabavljamo dok učimo i poučavamo, i taj neformalni kontekst u obrazovanju jest ono po čemu se uspješni obrazovni sustavi razlikuju od neuspješnih. U Finskoj, koja je posljednjih tjedana bila predstavljena po našim medijima kao kraljica uspješnog obrazovanja, nije stvar u plaćama nastavnika, iako one trebaju odgovarati odgovornosti koju nastavnici imaju, no to je druga priča. Stvar je u tome da učenici uživaju u procesu učenja, i to neformalno obrazovanje treba biti cigla koja će ubrzati gradnju kvalitetne kuće obrazovanja u Hrvatskoj. Konačno, sam sadržaj programa u projektu proGOVORi proizlazi iz potrebe da se udomaćimo u multimodalnoj komunikaciji. Dakle, da snimanje audio ili videosnimaka, njihova montaža i objava nikom ne budu bauk. Danas je to svakodnevica, alat za učenje, za marketing, za širenje ideje kakva god da ona bila, i naše mlađe generacije moraju u tome plivati kao ribe – u moru, ulju i vinu… (smijeh). Multimedija, neformalno učenje i znanost, povezano s kreativnošću mladih bila je formula iz koje je nastao proGOVORi. Uz Anu, u edukacijama je sudjelovao i kolega Jordan Bićanić, stručnjak za videoprodukciju i naravno, kolegica Danijela Grubišić iz GAV-a koja me godinu ranije pozvala da održim predavanje nastavnicima Hrvatskog jezika.

WP_20180623_16_22_54_Pro

Zašto baš Gimnazija Antuna Vrančića?

– Opet je tu nekoliko razloga. Prvi su ljudi. Kolegica Danijela Grubišić i ravnatelj Josip Paić koji su imali sluha za našu ideju. Drugi razlog su opet ljudi, odnosno učenici. Naime, ja sam dugo godina bila mentorica na Govorničkoj školi Ivo Škarić i Šibenčani su redovito bili među brojnijim učenicima. Oni su bili jedan od stupova škole. Ne samo po broju nego po kreativnosti. Nikad neću zaboraviti fotografiju iz Duge uvale kad su se posložili tako da tijelima oblikuju ŠI, i onda smo strikomanski to slikali s terase. Ta djeca imaju ono nešto i s njima je užitak raditi. Iako ponekad svi idemo jedni drugima na živce, no i to je dio rada. Konačno, ja osobno jako volim Šibenik. Tepam mu da je to moj drugi dalmatinski dom. Festival, jazz, Dražen, bunari, tvrđave, kapare koje rastu iz zida, kornjače ispred Gospe vanka grada i brojna brojna prijateljstva iz potpuno različitih faza života vode me opet i opet natrag u Šibenik i naravno da svoje ideje želim realizirati u takvoj sredini. Osim toga, sama Gimnazija je Gimnazija. Pa gdje još škola ima svoju ulicu? Lako zaboravljamo potencijal koji imamo, a neupitno ga ne cijenimo dovoljno. Retorika i mediji olakšavaju procese oblikovanja misli i širenja svojih kvaliteta, i to nam svima treba.

Što su učenici sve naučili radeći u projektu, kako su izgledale edukacije?

– Same edukacije su trajale četiri vikenda, tri u veljači i jedna u travnju, od kojih su tri bile radionice iz retorike i medija, a jedan vikend teme su bile o montaži. Između radionica djeca su imala vremena za praktični rad, i na kraju još otprilike dva mjeseca za stvaranje videa. Edukacije su im, sudeći po komentarima, bile zanimljive, ali su se malo plašili hoće li uspjeti odraditi zadatke zbog školskih obaveza.

WP_20180623_16_32_00_Pro

Jeste li zadovoljni postignutim rezultatima?

– Zadovoljna sam rezultatima, naravno da jesam. Zadovoljna sam radom. A najzadovoljnija sam suradnjom. Iskreno vjerujem da moramo što više razgovarati i da će iz tih razgovora nastati puno fantastičnih stvari. Na projektu smo radili najbolje što smo znali i mogli, svatko od nas, i nismo bili savršeni. No, to nismo ni trebali biti. Važno je da opet razgovaramo, da iz razgovora krenu nove ideje i da ih pokušamo ostvariti. Podršku imamo i to je super osjećaj, podrška MZO-a, Hrvatskog filološkog društva kao jedne tradicionalne institucije koja je imala iskustva s edukacijom, ali puno manje s projektima ovakve vrste, podrška Gimnazije Antuna Vrančića, njezina ravnatelja Josipa Paića i profesorice Danijele Grubišić, koja je ustrajala do kraja i koordinirala projekt, sve su to pokazatelji da su promjene u obrazovanju već tu.

WP_20180623_16_37_15_Pro

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.