Uporan glas agresorske JNA preko razglasa pozivao je Vukovarce na predaju, “garantiramo bezbednost”, tvrdili su. Kako i sami zaključujete – lagali su. Tih dana 1991. u Vukovaru je bilo oblačno. Padale su, naime, rakete. Meteorolozi su tih dana pomno objašnjavali sve te oblake, otkrivali gdje će padati pljusak, ni ne sluteći njegovu očitu pogubnost.

Najkrvaviji je to period hrvatske, ali i novije povijesti, ustvrdit će povjesničari opisujući 87-dnevnu opsadu Vukovara, grada čiji je jedan od najpoznatijih simbola stradanja Vukovarska bolnica o kojoj smo pričali s doktoricom Sadikom Biluš, tada jedinom, kako kaže za Vijesti.hr, internisticom u bolnici u kojoj je proživjela pravi pakao.

“Prva granata je udarila u podrum. Govorim o bolnici srušenoj već prvih dana, 25. kolovoza kada je počeo otvoreni napad na grad. Ujutro u 7 je počeo pakao i nikad nije prestao”, govori mi doktorica Biluš.

“Mi smo u katakombama liječili ljude i to s relativnim uspjehom. Onaj tko je trebao umrijeti, taj je nažalost umro”, priča dok sjedimo u njenom uredu skrećući mi pažnju na jedan ormarić rezerviran posebno za sve vezano uz Vukovar.

Ona je bila jedna od zaista nekolicine liječnika i medicinskog osoblja koji su se nosili s gotovo 3.400 ranjenika u tom periodu te radili danonoćno, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode. “Bio je taj jedan vojnik Kruno, bio je na prvoj liniji pa kada je dolazio obilaziti ranjenike uhvatio bi jednu kokoš i donio nam je jer smo bili gladni. Nekako se navikneš na glad”, priča doktorica Biluš.

Situacija u kojoj su se nalazili je postajala sve gora i gora, što je za Vijesti.hr potvrdila i Vesna Bosanac, koja je tada obnašala dužnost ravnateljice Vukovarske bolnice. “Bilo je iznimno teško kada je postalo potpuno okruženje jer je u početku glavni sanitetski stožer Ministarstva zdravstva 2-3 puta tjedno slao pomoć, to je bilo do 24. rujna, a iza toga nitko nije mogao proći, a ranjenika je bilo sve više”, kazala je.

Objašnjava kako su se organizirala civilna skloništa, ranjenici su se odvozili i u Borovo Commerce gdje je organizirana ratna bolnica, a pomoć, koju su u nekoliko navrata tražili nije stizala.

“Počeli su pregovori u Zagrebu za humanitarni konvoj, svakodnevno smo bili u kontaktu s tadašnjim ratnim ministrom doktorom Andrijom Hebrangom i Matom Granićem da vidimo na koji način sve organizirati”, objašnjava Bosanac.

Njihova bitka za pacijente pretvorila se u utrku s vremenom. Agresorska JNA uz pomoć srpskih paravojnih postrojbi sve je više prodirala u grad, a 17. i 18. studenog Vukovar je u potpunosti pao. S njim je pala i Vukovarska bolnica.

Formalni zapovjednik za tu zonu napada na Vukovar bio je srpski zapovjednik JNA Milan Mrkšić, a za evakuaciju bolnice bio je zadužen ratni zločinac Veselin Šljivančanin. On je ujedno i krvnik koji je organizirao mučenje i odvođenje 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje 264 ljudi na Ovčari te spriječavao evakuaciju 4.000 civila.

Bosanac tvrdi da joj Šljivančanin nikad nije djelovao kao profesionalan vojnik. “On je bio ograničen, samouvjeren i arogantan čovjek koji uopće nije držao do zapovijedi niti do međunarodnog sporazuma. Vidjelo se kako se ponašao prema Crvenom križu kojem nije dopustio da dođu do bolnice. On je bio na terenu, znao je što se dešava i kako su ljudi izvedeni iz bolnice. Nikad nismo saznali zašto su baš ti ljudi odvedeni na Ovčaru”, tvrdi Bosanac.

Doktorica Biluš, pak, kaže da je odlazak pred Šljivančanina za nju bio jasan znak kako će završiti. “Imala sam goranovsku viziju. Ivan Goran Kovačić je kroz ‘Jamu’ imao viziju kako će ga ubiti i tako su ga i ubili. Tako sam i ja imala viziju. Zeznula sam se jer sam mislila da ćemo pobijediti”, priča Biluš.

“Šljivančanina su okružile neke žene, plakale su i vjerojatno ga molile da pusti njihove muževe. Pitala sam ‘Tko me treba’, a onda je on došao do mene. ‘Ideš sa mnom’, rekao mi je, pa sam mu odgovorila da ne idem nikud i da sam doktorica koja s ranjenicima treba za Zagreb. ‘Je li tebi jasno, doktorice, u kojoj ste vi situaciji?’, pitao me je. Rekla sam mu da ne znam, a onda mi je rekao kako sam zarobljenik legalne JNA. Pozvala sam se na Ženevsku konvenciju, a on mi je samo odgovorio: ‘Doktorice, ne budete li pametni do navečer, ode glava'”, prepričava Biluš. I Sadika Biluš i Vesna Bosanac završile su u logoru u kojem su preživjele strahote.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.