Transadrija je otišla u stečaj, Davor Škugor opet je za kormilom Luke Šibenik, a kontroverzni direktor mnogih šibenskih poduzeća, koji je posljednjih mjeseci podizao prašinu iz fotelje direktora Luke, odnedavno je bez posla, prijavljen na Zavod za zapošljavanje, ili kako to sam kaže, na tržištu rada, u očekivanju dovoljno zanimljive ponude. Branimir Lepur prošlog nam se tjedna obratio pismom, čije smo ključne dijelove objavili u prošlom broju Šibenskog tjednika, a nakon toga pristao ekskluzivno progovoriti o mnogim pozadinskim detaljima afere koja je mjesecima potresala šibenske dokove, ali i o odnosima snaga u vrhu Transadrije.
Zbog čega ste, nakon što ste postali direktor Luke, a onda i smijenjeni, ignorirali interes medija za događaje oko Luke?
Ne volim se pojavljivati u medijima i mislim da poslovnim ljudima preveliko pojavljivanje u medijima nije korisno. Nije dobro da se firma razvlači kroz medije, jer mediji često puta, nehotice, mogu poremetiti poslovne događaje i negativno utjecati na sam interes poslovanja tvrtke. Eto zbog toga.
Međutim, dok vas je Uprava Transadrije, koje ste bili član, gurala u fotelju direktora Luke, niste prezali od pojavljivanja u medijima. Tada je to bilo u redu?
Bio sam isprovociran istupom u medijima Davora Škugora koji je krenuo iz svih oružja tući po Tranasadriji. Nisam mogao ignorirati sve te napade. I predsjednik Uprave je od mene tražio da moram izaći i kazati nešto, tim prije što se moje ime spomenulo kao kandidata za novog direktora Luke.
Zašto ste sada, post festum, nakon što ste izgubili pozicije u Luci i u Transadriji, odlučili prekinuti medijsku šutnju?
Ja sam Davoru Škugoru jednom prilikom, kad smo bili kod ministra Kalmete u kabinetu, kao kolega kolegi rekao – Davore, nemoj ići na mene osobno. Sretat ćemo se u gradu, na Poljani, na Rivi. Međutim, on je opetovano nastojao za mene prikačiti kojekakve negativne epitete. Ne znam što mu je trebalo poslije Skupštine Luke na kojoj je opet izabran za direktora blatiti mene. To je ispod i kulturne i intelektualne razine. Njegov intervju u Šibenskom tjedniku toliko me je razljutio da sam procijenio da moram reagirati. Moja obitelj to doživljava na svoj način i zašto da ja svoj teret stavljam na njihova leđa, jer se i njih stigmatizira, pa sam većim dijelom zbog njih reagirao, iako i zbog sebe, jer mi je stvarno dozlogrdilo slušati objede Davora Škugora koji nemaju veze s mozgom.

SUKOB U TRANSADRIJI

Zanima me vaš odnos s drugom dvojicom članova bivše Uprave Transadrije. Bili ste član Uprave sedam mjeseci, većinom Transadrijinih glasova vas je skupština Luke postavila za direktora, da bi vas nakon dva mjeseca Transadrija pokušala smijeniti s te pozicije. Gdje je nastao sukob?  

Ja sam u Rijeku došao s namjerom da spasim Transadriju od stečaja i to s programom izlaska iz krize, kojim su oni bili oduševljeni. Međutim, predsjednik Uprave je čovjek koji je na tu funkciju postavljen zahvaljujući tome što mu je otac bio dugogodišnji direktor Transadrije, dok on sam nema nikakvog poslovnog iskustva. Ni voljni moment ni radne navike nisu mu bili jača strana. Sve što smo rekli da treba hitno provesti nije provedeno. Kako sam bio u Rijeci bez obitelji, u firmu sam dolazio oko sedam i pol ujutro, a izlazio oko devet, deset navečer. On bi dolazio oko jedanaest i onda već oko dva sata bi rekao – dečki idemo jesti.
Hoćete reći da ste smetali Miranu Ključaričeku jer ste imali radne navike i jer ste znali poslovati, a on ne?
Ne, nego hoću reći da sam mislio kako on želi izvući firmu iz krize, dok na kraju nisam shvatio da svojim postupcima sve čini da ta firma ode u stečaj.
Dobro, ali niste vi napustili njih. Oni su vama dali otkaz.
Tako je, jer smo se razišli.
Ali gdje, u čemu? Što je bio okidač?
Igor Mišković. To je onaj koji je na skupštini Luke rekao da mene smjenjuju jer su shvatili tko je Branimir Lepur. Taj Mišković je čovjek niskog obrazovanja koji je svojevremeno radio kao čuvar parkinga u Transadriji, da bi dogurao do savjetnika predsjednika Uprave za korporativnu sigurnost. On je neplaćanjem rata kredita za svoj stan došao u situaciju da mu je banka htjela uzeti stan, a od mene se tražilo da sa  pozicije direktora Luke riješim njegov problem. Rekao sam da u tome ne mogu sudjelovati.
Kako da ga riješite?
Ili da mu dam pozajmicu ili da ga primim u Luku u radni odnos i postavim ga za svog savjetnika za korporativnu sigurnost. Kad su shvatili da to ne želim učiniti, predsjednik Uprave je rekao da mi više ne vjeruje, da je on mislio da sam njihov čovjek i očekivao da ću biti kooperativan. To je taj ključni moment zbog kojeg smo se razišli, a poslije i sve ostalo.
U javnosti se, međutim, pojavila teza da želite preuzeti Transadriju, te da ste radnicima slali dopise u kojima im, kao direktor Luke Šibenik i budući predsjednik Uprave Transadrije, jamčite da ćete im isplatiti sve zaostale plaće i obećavate uspješno poslovanje Transadrije, samo ako odustanu od stečaja.
Predsjednik Nadzornog odbora Transadrije me je pitao mislim li da se firma može izvući iz krize i ja sam rekao da mislim da može. Pitao me i bi li bio spreman preuzeti funkciju predsjednika Uprave i ja sam rekao sam da bih. U sve to je bila uključena i Agencija za upravljanje državnom imovinom koja je pred kraj u Nadzorni odbor Transadrije imenovala svoja nova dva člana kako bi se dobila prevaga. I onda su me pitali bi li sredstvima Luke doprinio rješenju problema Transadrije i sprječavanju stečaja i ja sam rekao da bih. Bio sam spreman tada, da su događaji išli u tom pravcu, sredstvima Luke dati Transadriji pozajmicu i tako omogućiti izbjegavanje stečaja Transadrije.

SPORNA VIŠEMILIJUNSKA POZAJMICA

Onu traženu pozajmicu od 5,5 milijuna kuna, koju Davor Škugor nije htio isplatiti Transadriji, zbog čega je i smijenjen?

Bio sam spreman dati i tih 5,5 milijuna. Kad je Transadrija prvi puta tražila pozajmicu od Luke bilo je govora i o tom iznosu, ali je Ključariček rekao da može i pozajmica u visini polovice dobiti za 2010. godinu, što je 1,75 milijuna. Škugor je rekao da se mora konzultirati s Petrokemijom, što je bilo ružno jer smo mi bili većinski vlasnik, a Petrokemija je imala samo 27 posto udjela. Ja sam Škugoru sugerirao da kao jamstvo za pozajmicu traži udjele Transadrije u Luci. Ja bih to bio napravio, jer mislim da bi to bio vrhunski poslovni potez za Luku Šibenik. Sve ovo ne bi se poslije dogodilo.
Međutim, ono što Škugor navodi kao problem je da je ta pozajmica trebala ići na račun tvrtke kćeri, što on karakterizira potencijalnim kaznenim djelom.
Slabome i dlaka smeta. U poslovnoj praksi imamo takvih situacija da je bilo isplata novca na način da se isplati preko računa banke, pa banka isplati tamo gdje se kaže i sve je legalno i zakonito. Ta transakcija se mogla napraviti.
A zašto to niste učinili dok ste bili direktor Luke?
Kad sam došao u Luku, vrlo brzo je pred mene stavljen zahtjev da riješim problem Igora Miškovića. Kad sam to odbio, došlo je do sukoba. Paralelno s time shvatio sam da oni Transadriju ne žele spasiti od stečaja, nego da je guraju u stečaj.
A da ste dobili jamstvo da ćete postati predsjednik uprave Transadrije i da firma neće otići u stečaj, onda biste to napravili, dali biste tu pozajmicu?
Ne da sam dobio jamstvo nego da sam postao predsjednik Uprave.
Pa niste mogli istovremeno biti predsjednik uprave Transadrije i direktor Luke.
Možete, kako ne, nema nikakvih problema. Ovdje si na menadžerskoj funkciji, a tamo u radnom odnosu. To nije ništa protuzakonito. Ma, kod nas je još puno stvari u povojima i javnost se tek počinje upoznavati sa svom onom kreativnošću i maštovitošću koja je prisutna vani, gdje jako puno menadžera obnaša dvije, tri funkcije. Da sam postao predsjednik Uprave Transadrije, kao direktor Luke dao bih pozajmicu Transadriji, kao garanciju povrata tih sredstava uzeo 50 posto udjela Transadrije u Luci, dao bih im određeni rok, a ako ne bi vratili novac, Luka bi postala vlasnik udjela.
U javnosti se pojavila teza da želite doći na čelo Transadrije kako biste se domogli njenih nekretnina. Ne znam na koji način, ali vjerojatno postoje neke kreativne i maštovite metode.
Osjećam blagu ironiju u ovome. Nisam u tom smislu mislio ‘maštovito i kreativno’. Nema načina, osim kriminala, kako se domoći nekretnina nekog poduzeća. A u kriminal se nitko pametan neće upuštati, jer možeš danas proći, a sutra će te uhvatiti. To su nečije nebuloze. Kako ću se ja domoći nečije nekretnine? Upravna zgrada Transadrije procijenjena je na malo manje od 23 milijuna eura. Kako ću ja doći, uzeti tu zgradu i staviti novac sebi u džep, na koji način? Ja to ne znam.

ISTRAGA MOŽEBITNOG KRIMINALA

Kada ste spomenuli kriminal, mali dioničari Transadrije odavno upozoravaju da se iz tvrtke preko tajnih računa isisavao novac, a na to je neposredno prije otvaranja stečaja upozorio i bivši predsjednik Nadzornog odbora. Što vi znate o tome?

O kriminalu u Transadriji ne mogu govoriti ništa. Počeo sam raditi u siječnju, a u tih sedam mjeseci ne mogu govoriti da je bilo što napravljeno. Što je bilo prije, u to ne bih ulazio. Samo znam da je u Transadriju više puta dolazila krim policija i istraživala određene poslovne događaje, jamstva koja je Transadrija ranije davala, zadužnice, isplate, oproste dugova. Ima puno toga što može biti temelj istrage.
Jedan od, blago rečeno, čudnih poslovnih poteza, je kupovina šibenske tvrtke TIP u vlasništvu Predraga Bulata, za 32 milijuna kuna, iako joj je temeljni kapital iznosio tek pola milijuna. Čini li vam se to logičnim poslovnim potezom?
Logika je jedno, a kad se krene u stručnu analizu i kad se vide svi detalji, pogled se lako mijenja. Ono što znam je da su dvije neovisne kuće, angažirane od strane Transadrije, dale procjenu vrijednosti TIP-a, a Predrag Bulat meni je kasnije rekao da se i danas grize što nije digao još veću cijenu, jer je procjena bila veća od onoga što su mu platili. Procjenjuje se dinamička, a ne statička vrijednost firme.
Neka je to sve tako, ali je čudno da Predrag Bulat nakon te transakcije postane vlasnik 10 posto udjela Transadrije.
Vidim zašto vam je to čudno, jer mislite da se to može gledati kao nekakav deal. Slažem se. Može se gledati kao deal – mi ćemo tebi kupiti ovo, a ti ćeš onda tim novcem kupiti udjele, ali to je već kriminalna radnja. Ako je, službe mogu sve to istražiti. Međutim, činjenica je da je Bulat odlaskom Transadrije u stečaj najviše izgubio. On je mogao taj novac kad ga je dobio, ne uložiti u udjele Transadrije.
Mogao je, ali tada nije znao da će Transadrija otići u stečaj.
On je vjerovao u Transadriju do zadnjeg dana. On je uložio svu svoju privatnu imovinu, a ne ulaže i ne zalaže stan i kuću netko tko je špekulant. On je sve stavio na kocku i sve izgubio. Mislim da je on u ovom slučaju bio moralan i iskren.
Je li točno da ste, u trenutku kada se vidjelo da je Transadrija pred stečajem, Bulata htjeli dovesti u Luku?
To je plasirano iz istog izvora kao i sve netočne informacije, kako bi se mene obezvrijedilo. Ni primisli nije bilo o tome.
Jesu li organi pravne države do sada s vama razgovarali?
Jesu. Došli su inspektori iz krim policije kod mene u ured u Rijeci i razgovarali smo o nekim poslovnih potezima bivše uprave Transadrije, ne ove u kojoj sam ja bio, nego one prije. Bilo je nekih poslovnih poteza koje nikad ne bih niti napravio niti potpisao niti preuzeo i to sam rekao inspektorima.
A za ovo vrijeme što ste bili u Transadriji, kažete, nije bilo ničega zbog čega bi mogli dobiti status osumnjičenika?
Ma kakvi, sigurno ne.
Mirno spavate?
Potpuno mirno. Nije ništa napravljeno. Da sam, recimo, Miškoviću dao pozajmicu za stan, Remetinec bi bio moj. Takvih poteza nije bilo i danas mirno spavam.

DARMAR U LUCI ŠIBENIK

Zbog čega ste se upirali ostati na poziciji direktora Luke kada je uprava Transadrije nakon samo dva mjeseca na vaše mjesto htjela postaviti svog člana Darka Tonžetića?
Upirao sam se jer nisam htio dozvoliti da ljudi s kojima sam se potpuno razišao dođu ovdje u Šibenik i rade darmar koji se sutra lako može povezati sa mnom.
Kakav darmar?
Što mislite da je Tonžetić došao u Luku? Mislim da bi sav novac sa računa prebacio u Transadriju.
Je li to onda i bila intencija kada ste smjenjivali Škugora?
Škugor se krivo postavio. Nije razumio problematiku. On je Transadriji trebao dati pozajmicu. Mora se respektirati vlasnika. Svi su htjeli kapitalizam, pa evo ga došao je.
Sve to stoji, ali nije mi jasno kad kažete – Tonžetić bi sav novac iz Luke prebacio na račun Transadrije. Tonžetić je bio vaš kolega.
Jesu li i vas onda postavili u Luku s idejom da Transadriji prebacite sav novac s računa?
Apsolutno da su me zato postavili. Rekao sam vam da bih to bio napravio.
Koliko god bude trebalo pa i na štetu Luke?
Ovo je delikatna problematika i tu su nijanse važne. Rekao sam vam da bih Transadriji dao pozajmicu i da bih kao garanciju povrata uzeo njihove udjele u Luci Šibenik, stavio kamatu 7-8 posto i u slučaju da Transadrija to ne može vratiti, Luka bi imala udjele koje može prodati za 17 milijuna kuna.
Zašto mislite da bi Tonžetić postupio drugačije, da bi napravio darmar?
Pitanje je bi li on uzeo udjele kao garanciju povrata.
Vjerojatno ste razgovarali o tome.
Ne mogu sad govoriti o tome što bi on napravio, to bi bilo nekorektno s moje strane.
To ste rekli, zato vas i pitam.
Je, ali kad sam shvatio da će se ovdje desiti stvari koje ne želim da se dese u Šibeniku, u Luci, na kraju krajeva moja supruga je dolje šef računovodstva 33 godine, njih sam doživio kao neprijatelje koji dolaze s lošim namjerama i zbog toga sam se tome usprotivio.
Spomenuli ste suprugu. Spočitavalo vam se da ste je zaposlili na mjesto financijskog direktora.
Nisam joj dao nikakav ugovor. Ona je u 33 godine, puno puta mijenjala financijskog direktora Milivoja Paića kad je on bio odsutan. Ista stvar se desila i sada. Ona je radila dva posla. Na uvođenje informatičke opreme išli smo među ostalim zato da osposobimo sustav koji bi mogao funkcionirati bez financijskog direktora. To vam je godišnja ušteda od 200-250 tisuća kuna.
U pismu koje ste poslali Šibenskom tjedniku, dijelove kojeg smo objavili u zadnjem broju, rekli ste kako netransparentno i neorganizirano poslovanje u Luci ostavlja prostor za razne malverzacije. Jeste li posumnjali na nešto konkretno?
Mogu sumnjati ali ako vam ne mogu dati čvrst i opipljiv dokaz, onda s tom sumnjom neću ni izlaziti. Sigurno je da kad sve u svojim rukama drži samo jedan čovjek, kad direktor pregovara s nekim partnerom o cijeni usluge iza zatvorenih vrata, to budi sumnju. Ako je direktor Škugor vodio pregovore s privatnom firmom iz Zadra o pretovaru glinice i ako je dogovorio cijenu od pet dolara, a ja bez problema podigao cijenu na 10 dolara, ili je nesposoban ili je nešto drugo posrijedi. Kad imate razliku od pet dolara na 5000 tona, to je 25 000 dolara. Zašto ne bih sumnjao da je neki deal posrijedi? U mom mandatu Luka je ostvarila dobit od 1,7 milijuna kuna, a u njegovih šest ostvaren je gubitak koji je kasnije popeglan i ostvarena je dobit od 111 tisuća kuna. Kako može govoriti da sam napravio štetu i prikazivati me nesposobnim menadžerom? Pozivam ga da mi javno i pred svima kaže što mi zamjera, a ne da me proziva za nešto što nisu nikakvi argumenti.

‘SPASITELJ, A NE GROBAR’

Nazivali su vas grobarom šibenskih poduzeća. Bili ste na čelu TEF-a i Vodičanke koji su nakon vas prestali postojati?
TEF je zatvoren odlukom Vlade RH, a na želju tadašnjeg rukovodstva grada i županije. Najveći protivnik zatvaranja TEF-a bio sam ja. I danas mislim da je šteta što je firma zatvorena. Da danas TEF radi i proizvodi mogao bi pozlatiti grad, ne bi znali što ćemo od novaca. Što se Vodičanke tiče, ne grobar nego spasitelj. Kad sam došao u Vodičanku, bila joj je isključena struja, voda i telefon, 350 ljudi pet mjeseci nisu primali plaće, a godinu dana prije toga primali su bonove kojima su u trgovinama Vodičanke uzimali sve što je bilo u dućanima. Došao sam u firmu koja je po svim zakonima trebala ići u likvidaciju i u pet godinama sam od nje napravio firmu koja je ušla u red sedam najboljih hotelskih kuća na Jadranu. Potpuno sam obnovio Puntu, Olympiju, vile Gloriete, kompleks restorana u marini, i prvi u Hrvatskoj dobio međunarodno priznati certifikat ISO 9001. U Vodičanki sam morao otkačiti trgovinu jer firma koja je bila zrela za likvidaciju nije imala obrtnog kapitala da se bavi trgovinom. U međuvremenu su se stvorili novi igrači na tržištu, i Vodičanka u toj konkurenciji nije imala što tražiti. Tu se pojavio višak od 200-tinjak ljudi. Točno je da sam davao otkaze, ali vjerujte mi, na djecu se mogu zakleti, nije bilo ni jednog čovjeka koji je dobio otkaz a da nisam s njim barem tri puta razgovarao, da mu nisam ponudio drugo radno mjesto kod zakupoprimaca Vodičankinih trgovina. Što su kasnije radili neki vlasnici i menadžeri koji su došli poslije mene, to neka netko drugi ispituje, ali ja sam tu čist i nikakav grobar nego spasitelj.
Prozivali su vas za davanje brojnih otkaza i u TLM-u i Solarisu. Koliko ste otkaza tamo podijelili?
Niti jedan. To su Goebelsove metode – sto puta reci laž da bi sto i prvi postala istina. Mi smo se u TLM-u morali braniti koliko je ljudi željelo otići uz otpremninu. Čovjek kad ima 30 godina staža i kad pomnoži to sa 5000 kuna po godini, a do penzije mu preostaje šest mjeseci, nije teško izračunati što mu se više isplati. Nikome nisam dao otkaz, svi su svojevoljno otišli, isto kao u Solarisu. Kako ja da te laži opovrgnem?
Trenutno ste nezaposleni, prijavljeni na Zavod za zapošljavanje. Jeste li u nekim pregovorima, imate li ponuda, ambicija, ili ćete u prijevremenu mirovinu?
Nemam sigurno ambicije za mirovinu. Ni pregovore ni eventualno neke druge opcije nije pametno govoriti dok se ne dese, tako da na tu temu ne bih, iz čistog poslovnog interesa, ali mogu reći da se osjećam pun znanja, iskustva i energije za najveće poduhvate u bilo kojoj firmi.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.