Dan prije nego sam trebala predati tekst za ovotjedno izdanje Šibenskog tjednika, zabrinuto sam pogledala kolegicu koja sjedi sa mnom u uredu i upitala: “O čemu ću ovaj tjedan pisati?” Pogledala me ispod naočala i ironično se podsmjehnula, rekavši: “Dress code?” Na trenutak sam se osvrnula oko sebe i zaključila da o toj temi mogu knjigu napisati. U firmi u kojoj radim ne postoji službeno propisan dress code, za razliku od prijašnje u kojoj sam radila. Ne bih ulazila u razloge za i protiv, ali imam jedan primjer zašto ga je dobro uvesti. Prije nekoliko godina dok sam bila voditeljica na lokalnom radiju, također nije postojao propisani dress code. To je kao igra na sreću! Neki ljudi nemaju svijest o tome. Izuzmimo slučaj kad radite za sebe, ali kad radite za renomiranu kuću i vlasnika koji stoji iza toga imena, onda bi ih svakako trebali poštivati. Pa ako ništa drugo ne sramotiti svoje radno mjesto i firmu za koju radimo. ”Čovjek” koji je radio sa mnom, definitivno nije poznavao ovo o čemu ja pišem. U bijelim razvučenim majicama s ogromnim natpisima raznih pivovarni dočekivao je goste. Često bi zaudarao, a na taj način štetio je čovjeku koji mu je u to vrijeme davao plaću.
MODNI BONTON
Pa kako neke ljude nije sram, kad im direktor dođe u odijelu i kravati, a oni izgledaju točno ovako kako sam ih opisala? Kako nije poznavao pravila lijepog odijevanja, tako nije niti poznavao pravila lijepog ponašanja. Ta dva pravila su usko vezana. Često bi me iza njega dočekao studio smrdljiv od raznih plinova koji izlaze iz čovjeka, ali zlo mi je i kad se sjetim toga , pa ne bih nastavila. Ako ste na nekakvoj bitnoj poziciji, onda vam se dress code mijenja i u privatnom životu. Želim reći, da nećete niti u svoje privatno vrijeme izigravati budalu i hodati s rogovima na glavi. Stvorena percepcija o vama bit će i poveznica s vašim poslom.
Dress code je anglizam koji opisuje skup pravila odijevanja u određenim prigodama. Svaka “kuća” ima svoja pravila ponašanja, odnosno odijevanja. Dress code je i jedna vrsta bontona u svijetu mode ili možda bolje rečeno u svijetu biznisa. Na jednoj internetskoj stranici pronašla sam pitanje koje se zna izvlačiti u debatama. Neki se slažu s njim , a neki ne, a glasi: da li odijelo čini čovjeka? Pronašla sam i odgovor.” Odijelo, ipak, čini čovjeka”, pravilo je koje vrijedi u bontonu poslovnog odijevanja diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U Europi su, ipak, malo rigoroznija pravila odijevanja u poslovnom svijetu. Ta su pravila uvedena zbog vrlo jasnih razloga. Pa zamislite da se svatko odijeva kako želi! Ne bi to bio problem kad bi svi imali ukusa u odijevanju. To je previše za očekivati, pa je i to jedan od razloga zašto postoje uniforme ili propisana pravila odijevanja. U Hrvatskoj se većina tvrtki oslanja na to da zaposlenici sami znaju granicu dobrog ukusa, a samo je manji dio njih donio pravilnik. Postoje i stručnjaci koji se bave ispitivanjem ili skupljaju razloge o uvođenju pravila.
ODJEĆOM ŠALJEMO PORUKU
Poznato je da se mišljenje o pojedinoj osobi pri upoznavanju temelji na prvom dojmu. Ako u prvih deset sekundi ostavimo loš dojam, teško je kasnije to mijenjati. Na sreću ili na žalost pojedinih, upravo ćemo prvi dojam steći na temelju fizičkog izgleda, odnosno odjeće, frizure i držanja, tako vele stručnjaci. Također dodaju da prvo prodajemo sebe, pa svoju firmu i tek na kraju proizvod ili uslugu. Slažem se sa svakom rečenicom. Odjećom šaljemo poruku o svojoj kompetentnosti i ako ta poruka nije odgovarajuća, proizvod može biti najbolji na svijetu, ali ćemo ga teško prodati, tako kaže profesorica koja vodi kolegij o poslovnom bontonu. Također naglašava kako poslovni menadžeri, direktori, političari i svi visoki dužnosnici , jako dobro moraju paziti što će odjenuti. Pa čak je bitno kako će se odijevati i u svoje slobodno vrijeme, jer njihovim pojavljivanjima u javnosti, prezentira se i njihov posao. Za njih gotovo da i ne postoji neobvezno odijevanje. Malo sam istraživala i došla do odgovora i načina odijevanja, tj. pravila odijevanja u velikim poslovnim kućama u Hrvatskoj. Samo da jednu bitnu razliku navedem. Uniforma i službeno odijelo nisu sinonimi u pravilniku. Zaposlenici koji imaju kontakt s klijentima, poput radnika u banci za šalterom ili zaposlenici na recepciji u nekom hotelu… za njih postoje službene uniforme. Ostali, kako sam gore i navela, moraju o tome razmišljati. Teško je postići takvu vrstu svijesti, a pogotovo kad se radi o ženama. Žene su puno više tašte, a da ne govorim da je svaka doktor mode, ali i o tome se uči. To je isto kao da ujutro iziđete iz kuće i ne operete zube. Doduše, i tu se koji put znam iznenaditi, zato se ne približavam ljudima. Svijest o higijeni nam je usađena, a isto bi trebalo biti i s odjećom u temi o kojoj pišem. Ako niste sami spretni pa znate prilagođavati svoju odjeću vremenu i mjestu, pod uvjetom da ne postoji propisani dress code, savjetujte se, čitajte, pretražujte internet …..ili bilo što, samo nemojte svojim neukusom degradirati kuću za koju radite.U konačnici,”poslušajte” svoje zrcalo, što vam ima za reći!
