Što je to stid? Imaju li ga svi ljudi? Kako nastaje? Čega je posljedica? Sve me to zanimalo, pa je to ujedno razlog ovotjednog istraživanja. Svaki put ponovo se iznenadim kad pročitam da su odabranu temu, namijenjenu za tekući tjedan, davno prije mene obrađivali poznati književnici, psiholozi, razni teoretičari, a i pojedine religije imaju zapise na zadanu temu. Kronološki ću pristupiti zadatku. Stid se razvije od malena. Nisam pronašla podatak da li je stid uvjetovan genetskom osnovom. Stručnjaci su ispitivanjima došli do saznanja kako dijete već u četvrtom mjesecu života poznaje stid. Stid je kompleksna emocija koja se kroz odrastanje razvija i prolazi kroz različite faze. U početku života stid je malog raspona. Kako su roditelji ti koji nam usađuju pravila i vrijednosti života, tako su oni zaslužni u kojem obliku će se razviti pojedino ponašanje ili emocija. U kasnijoj fazi odrastanja na stid će utjecati kultura te način življenja pojedinca. Kako dolazi do bestidnog ponašanja i koji je uzrok tome? Svi smo mi svakodnevni svjedoci nečijeg bestidnog ponašanja. Kada nestane morala i stid se umanjuje. Stid se uglavnom ne može kontrolirati. Niti jedno ljudsko ponašanje ne možemo sagledavati kao takvo, odnosno kao nešto što ne vuče dublje korijene zbog čega tako reagiramo i zašto se na određeni način ponašamo. Dobar primjer je laž.
SVI LAŽEMO
Svi mi ponekad lažemo. Da bilo koga pitate zašto je lagao u pojedinom trenutku, svi bi imali opravdanje. Nije važno nje li ono realno ili ne. Sad dolazi do dijeljenja na dvije kategorije. Jeste li ste primijetili da neki ljudi i kada su uhvaćeni u laži nemaju stida. Osim što će i dalje turpijati po izrečenoj lažnoj izjavi, neće osjećati stid. To se zove bestidnost. Ili u religiji, nema kajanja! U svakodnevnom govoru znamo izgovarati ili čuti rečenicu: ‘Sram te bilo i stid’. Je li dobro imati stid? Ja bih rekla da je to poželjno. Stid je plemenita vrlina koja odvaja njenog vlasnika od svega onog što mu ne priliči. Laički rečeno, stid je mjera dobrog ukusa. Da nemamo stida, vjerojatno bi se skinuli goli na ulici npr. prilikom velikih vrućina i tako šetali gradom, bilo bi nam ugodnije, pa to ipak nećemo napraviti. Dok će neka žena iz afričkog plemena bez problema živjeti bez odjeće. Vjerujem da ima i pojedinih koje je stid zaobišao. Kako to da stid jednog zaobiđe, a drugog ne? Može li se stid zbog velikog broja ponavljanja iste stituacije umanjiti. Smatram da onaj tko ne posjeduje stid za određeni slučaj, može to zbog neprihvaćenosti i nepodržavanja okoline u kojoj živi, malo kontrolirati, ali onda to opet nije izvorno značenje stida. To bi bio lažni stid koji se može koristiti, odnosno s njim se može upravljati. Primjera radi – kad se dvoje mladih upoznaju, uglavnom se žele bolje predstaviti kako bi zadivili suprotnu stranu. U našem društvu uvriježeno je da su žene uglavnom stidljivije od muškaraca. Ima iznimaka, ali ovo je pravilo. Poneke će glumiti da ih je nešto stid ili da to nisu nikad napravile, misleći da će time više zainteresirati muškarca. Čuli ste za foru ‘ti si mi treći’. Žene su došle do zaključka, a vjerojatno i dobile potvrdu iz prakse, kako je to odličan prezentacijski broj. A, što je s ljubavi, mojom najdražom temom? Ima li u ljubavi stida i da li ona nešto pokazuje. Pronašla sam citat koji mi se svidio a glasi: ‘zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju za stid’. Po ovoj teoriji stid postoji i u ljubavi. Je li to dokaz nepoznavanja partnera, pa je to ujedno i razlog, ili je doza stida, pak, respektiranje partnera. Može biti i jedno i drugo.
UNUTARNJI GLAS
U kasnijoj fazi odnosa stid može biti dobar, jer nije razlog nepovjerenje. Stid se u kasnijim godinama javlja kao unutarnji glas koji sputava slobodno ponašanje. Što znači slobodno i da li ga sputava opet zbog društva i da li bi bilo isto tog stida, ako se primjer ponovi u nekom nepoznatom društvu kojeg nećete nikad više posjetiti. Pitanja koja cijelo vrijeme sebi kroz ovaj tekst postavljam, povlače odgovore kojeg svaki pojedninac zna za sebe. Nisu univerzalni i nema pravila. Svima nama je nešto usađeno, a nešto se tijekom godina razvilo. Primjetila sam da veću dozu srama ili stida imaju ljudi koji nisu odrasli u dobrim životno financijskim uvjetima i koje život nije mazio. Pričam o normalnim ljudima, koji zbog toga nisu ostali i isfrustrirani i zloćesti. Jeste li primjetili da djeca koja su potekla iz siromašnih ali časnih obitelji, kao i njihovi roditelji, nikad neće isticati kako je njima teško jer nešto nemaju. Ogromna količina samopoštovanja povlači i stid za sobom. Pokušala sam temu analizirati koliko mi dozvoljava predviđeno rezervirano mjesto u novinama. Sigurno ćete i vi doći do nekih svojih razmišljanja i zapitati se imate li stida i zašto se javlja. Tema je odlična, jer se oko nje vrti milijun životnih primjera i ljudi s kojima smo okruženi. Imate li ga ili ne, najbolje zna svatko za sebe!
