Drugoga dana uspona ustao sam rano ujutro samo da bih pao. Dižem se s poda u nevjerici! Zar je moguća tolika upala nožnih mišića, a još kući redovito vježbam?! Pridržavao sam se za zid i pokušavao osloniti samo na svoje noge, masirajući ih drugom rukom. Nakon pola sata mogao sam šepati, ali trebalo se penjati sljedećih 12-ak sati. Pored ovakve upale dvoznamenkasti broj žuljeva na tabanima nisam skoro niti osjećao. Stisnuo sam zube i odšepao nekih dva sata. S obzirom da sam se ta dva sata penjao improviziranim stepenicama čiji broj poznaje možda samo Frodo Baggins u Mordoru (na pola puta, nakon cirka 2.128 skala, prestao sam brojati) dobrano sam zagrijao mišiće te više nisam šepao, ali rezerve snage za drugi dan sam već iscrpio te sam se vukao kao već spomenuti Frodo na svom epskom putu dok je backpack bio teži od tri Frodova prstena zajedno. Tješio sam se činjenicom da sam ispenjao sve te skaletine i da me čeka lakši put, ali čim sam zamakao iza sljedećeg ugla otvorila se prekrasna dolina koja mi je bila jedan od najogavnijih prizora koje sam vidio jer je to značilo da se opet spuštam jako puno i da sve moram ispočetka.
NAJEZDA ŽULJEVA
Kada sam, prilikom spuštanja drugi put posrnuo i skoro se strovalio u provaliju, stao sam za predah i pojeo čokoladicu da mi vrati energiju te popio litru vode samo da mi backpack bude lakši. Tada je počela kiša… U redu, već ste shvatili da mi je uspon stravično težak pa ću preskočiti sve muke i agonije drugoga dana. Došao je i ultra naporni treći dan kojega sam svladao sa suzama u očima i s obećanjem da nikada više u životu neću raditi ovakve idiotarije. Mislim da sam treći dan u jednome trenutku zaista pustio suzu. Noge su mi se raspadale, pluća su bila kao i noge, slezena je bila u ustima, a žuljevi više nisu imali gdje izaći – mislim da su čak polagano dizali ruke od mene i povlačili se, stvarajući kožu debelu kao u tuljana. Mogao bih se zakleti da sam negdje između žuljeva na petama vidio i djelić srca.
Svanuo je i dan D, točnije, još je bila mrkla noć kada sam četvrtoga dana napokon krenuo nakon ustaljenog rituala s masiranjem mišića, gutanja nekoliko aspirina, pokušaja saniranja žuljeva flasterima i, najbitnije, pokušaja održavanja morala na kakvom takvom nivou.
Kako sam napredovao snijeg je, od onog u tragovima drugoga dana, postao onaj u centimetrima, poslije i u metrima, a kroz ovaj potonji sam često propadao i močio svoje hlače. Gledao sam u rebatinke koje su se već počele smrzavati i osjećao kako mi je nogama prilično hladno. Baš čudno, tko bi rekao da rebatinke nisu pogodne za visinsko planinarenje na vrlo niskim temperaturama?! Malo sam se pobojao kada sam primijetio da su i moje cipele potpuno mokre – izvana i iznutra. Jebat ga – ups, katkad zaboravim da su ovo pristojne novine… Jebat ga. Dakle, kvragu – pomislio sam, kad sam već stigao do tu, pa neću sada zbog malo snijega i mokrih promrznutih nogu odustati. Odlučno sam krenuo dalje te, po tko zna koji put promašio improvizirani puteljak, no ovoga puta je to moglo biti kobno jer sam naišao na nedavni snježni odron preko kojega sam pokušao prijeći. Da, možda to ne bi bilo tako teško da imam 20 godina planinarskoga iskustva, cepin, dereze i da nemam prokletih 13kg na leđima. Stotinjak metara širok nanos stajao je ispred mene, a duboko ispod provalija iz koje se čuo samo šum rijeke Modi Khola ili Modi Khala, već sam zaboravio točno ime, a vama je sasvim svejedno.
TEORIJA EVOLUCIJE
Sat poslije bio sam točno na polovici nanosa dok je sve iznad mene krckalo i grmjelo do te mjere da je za posljedicu imalo mrlje na boksericama. Da li se spremala druga lavina na mjestu gdje se nalazim ili ne, to ne znam, ali znam da sam tada bio siguran da jest (strah čini svoje), no brže napredovati nisam mogao jer sam nekoliko puta skoro skliznuo u onu rijeku par stotina metara niže kojoj sam zaboravio ime. Kretao sam se kao kornjača preko te proklete lavine koja mi se ispriječila na putu te sam više puta pomislio, kad bi po nekoliko minuta tražio pogodno mjesto za zakoračiti ili razbijao snijeg i led da stavim nogu, kako je neću uspjeti prijeći.
Očito je da sam uspješno prešao jer pišem ove retke te sam nastavio prema baznome logoru Annapurne. Primjerom dokazujući teoriju evolucije dišući na škrge, uspješno sam prošao pored baznoga logora Machhapuchhre koji je svega 500-tinjak metara niže od moga cilja. No nevoljama nikad kraja! Svega 4 sata prije cilja uhvatila me snažna snježna oluja te sam izgubio tragove drugih planinara ili šerpi po kojima sam pratio put do BL. Jedva sam, u zadnji trenutak potpuno zatrpan snijegom, uspio stići do spasonosnoga baznog logora 04.04.2012. oko 17h po nepalskome vremenu. Ali tu uzbuđenjima nije kraj te ćete zaključak pročitati u (još jednom) posljednjoj kolumni sljedeći tjedan.
