Jedriličarski sport u Šibeniku ima dugu tradiciju. O tome govori i podatak kako je nakon Veslačkog kluba Krka  Jedriličarski klub Val najstariji sportski klub u gradu. Veslači su u pogonu od 1924., a jedriličari od 1928. Međutim, tradicija je jedno, a sadašnjost nešto sasvim drugo. Daleko od toga da šibenski jedriličari ‘kaskaju’ u rezultatima. Naprotiv, članovi kluba postižu zapažene rezultate na raznim regatama po Hrvatskoj i inozemstvu, ‘Valovci’ su u tzv. manjim klasama pri vrhu hrvatskog jedrenja, baš kao i njihovi brodomodelari i krstaši, imaju reprezentativce u gotovo svim klasama u kojima se klub natječe. I sve to unatoč, blago rečeno, skromnim uvjetima u kojima klub djeluje. Predsjednik JK Val, dr. Marin Paić, svako malo uputi javni apel kojim  želi skrenuti pozornost na neadekvatne uvjete u kojima rade šibenski jedriličari, ne bi li se, oni koje se to tiče, prije svega se misli na gradske strukture, ‘trgnuli’ i ‘dali im ruku’ u osiguravanju svijetle budućnosti kluba.

DERUTNA BARAKA U DOCU

Međutim, ti pozivi u pomoć, kaže Paić, do sada nisu dali rezultata. Pri tom ističe kako nisu toliki problem financije, iako, naravno, i po tom pitanju situacija nije sjajna, koliko je problem tzv. infrastruktura. Točnije, objekt u kojem djeluje JK Val.

– ‘Dom’ JK Val smješten je u derutnoj baraci u Docu, koju su članovi kluba izgradili još 1954. godine kao jedno privremeno rješenje. Međutim, to privremeno proteglo se na preko 50 godina. Ta baraka, osim što je potpuno neadekvatna za naše aktivnosti, toliko je derutna da strahujem kako će se jednog dana srušiti sama od sebe. Svako malo apeliramo da se nešto poduzme po tom pitanju, jer mi kao klub nemamo mogućnosti bez  Grada riješiti taj problem. Čak i kad bismo imali sredstva, a nemamo ih, ne smijemo na toj lokaciji nešto graditi ili nadograđivati jer Grad u svojim projekcijama na toj lokaciji ne vidi jedriličarski klub. To je jedan od najvećih ograničavajućih faktora za razvoj jedrenja u Šibeniku – ističe Paić. Dodaje kako je klub tijekom rata bio u svojevrsnoj hibernaciji, baraka je dodatno propala, redovito je provaljivana, pokradeno je sve što se moglo pokrasti, šprica, igala i ostalog smeća bilo je posvuda.

– Moja generacija, koja i danas vodi klub, te je 1995. godine morala praktički iz početka pokrenuti klub, nismo imali apsolutno ničega. Ali, evo, od 1995. do danas uspjeli smo,  prije svega jednim entuzijazmom i volonterskim radom svih članova kluba, dogurati dotle da danas imamo dobro organiziran i dobro opremljen klub, s respektabilnom flotom plovila, tako da ovi rezultati koje imamo zadnjih godina nisu slučajni – kaže predsjednik JK Val.

Osim nedostatka adekvatnog objekta, drugi najveći ograničavajući faktor razvoja jedrenja u našem gradu, ističe Paić, jest činjenica da je Šibenik jedini veći grad na Jadranu koji nema športsku lučicu.

– Svi uspješni jedriličarski klubovi imaju i žive od športske lučice, tako jedrenje u stvari funkcionira i po tom pitanju ne  treba izmišljati toplu vodu. Još sam 1996. pokrenuli smo inicijativu za izgradnju športske lučice u Šibeniku i, na žalost, još uvijek smo na nivou inicijative. Godinama se borimo, guramo tu ideju, radimo studije utjecaja, idejne projekte, lobiramo, neprestano smo u kontaktu s gradskim vlastima, ali kako se koja vlast smijeni, tako krećemo iz početka. Svi oni razumiju, klimaju glavom, ali ne poduzima se  ništa konkretno, nema onog zadnjeg impulsa koji bi pokrenuo cijelu priču – ističe Paić, te objašnjava princip funkcioniranja športske lučice.

– U športskoj lučici se po zakonu mogu vezati članovi kluba koji plaćaju članarinu, a kroz tu članarinu osiguran im je  vez i to isključivo godišnji vez. Preko tih godišnjih vezova financira se održavanje lučice i nekoliko radnih mjesta, a od viška sredstava i jedriličarski klub, tako je to u Splitu, Zadru, gdje god djeluje neki uspješan jedriličarski klub.

Osim toga, ovom gradu je potrebna športska lučica, Šibenik je jedini veći grad na Jadranu koji nema svoju športsku lučicu,  to je infrastrukturni objekt neophodan za jedan grad na moru, pa makar tu lučicu i ne dobio jedriličarski klub na upravljanje. Puno je Šibenčana koji bi htjeli vezati brod u svom gradu, ali ne mogu pa su prisiljeni držati svoja plovila na vezu po okolnim marinama – ističe Paić.

KAKO SU NAS PRESTIGLI ZADRANI

Kao pozitivan primjer istaknuo je Zadar.

– Zadar do prije rata nije imao toliko razvijen jedriličarski sport, bili su daleko iza Šibenika. U jednom trenutku odlučili su  ulagati u taj sport, njihovi političari i gospodarski subjekti našli su za shodno izgraditi športsku lučicu i u sklopu nje suvisao objekt. To im se vratilo, zadarsko jedrenje je u dvadesetak godina doživjelo pravu eksploziju i danas su, iza Splita, definitivno drugo središte jedriličarskog sporta u Hrvatskoj, koje je ‘izbacilo’ nekoliko vanserijskih jedriličara, poput para Fantela – Marenić koji su među najvećim kandidatima za medalju na Olimpijskim igrama u Londonu. Osim toga, Zadrani su u zadnjih pet, šest godina organizirali čitav niz europskih i svjetskih prvenstava za raznorazne klase i dobne kategorije, što nije nevažno, jer se tako ucrtavate ne samo na sportsku, nego i turističku kartu svijeta. Šibenik je, moje je mišljenje, imao još bolje predispozicije od Zadra po tom pitanju, ali očito nismo znali iskoristiti te naše prednosti – kaže prvi čovjek JK Val.

Jedrenje nije baš jeftin sport. Za pokriti sva natjecanja i aktivnosti u jednoj godini JK-u Val treba između 300 i 400 tisuća kuna. Iz gradskog proračuna ove su godine dobili oko 90 tisuća kuna, iz županijskog desetak tisuća kuna. Ostatak, kaže Paić, namaknu od sponzora.

– Imamo sponzore koji nas redovito prate, poput Jadranske banke i Brodospasa, bez njih bi se klub praktički ugasio. Šibenik je, na žalost, danas gospodarski osiromašen grad, i gotovo da nema subjekata koji ulažu u sport, tako da je teško i klubovima iz tzv. velikih sportova, kao što su nogomet i košarka, koji u svojim upravama imaju gospodarstvenike i političare, kompletirati budžete, a kamoli nama klubovima iz ‘manjih’ sportova – ističe Paić, te za kraj još jednom istaknuo: – Uz adekvatne uvjete za rad šibensko jedrenje doživjelo bi pravu ‘eksploziju’ jer imamo toliko talentirane djece. Ali, kako zadržati ‘bisere’ poput Roka Ivana Bujasa i Marina Desabote kada im ne možeš osigurati daljnji razvoj? Mi u klubu jako smo ponosni na sve što smo radimo da ta djeca realiziraju svoj talent, ali bez pomoći ‘sa strane’ šibenski  jedriličarski sport i dalje će kaskati za svojim susjedima iz Splita i Zadra.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.