Hrvatska vaterpolo reprezentacija u Londonu traži svoju drugu medalju na Olimpijskim igrama. Ona jedina, srebrnog sjaja, osvojena je sada već daleke 1996. u Atlanti. Predug je to post za vaterpolsku velesilu poput Hrvatske. Izabranici Ratka Rudića na dobrom su putu da ga prekine, grupnu fazu u Londonu odradili su za ocjenu odličan, a do izlaska ovog broja saznat ćemo jesu li ‘Barakude’ uspjeli preskočiti četvrtfinale i ušli u borbu za odličja. Dok iščekujemo dobre vijesti s Otoka, s Renatom Vrbičićem prisjetili smo spomenutog srebra iz Atlante. Šibenski vaterpolist, danas u sportskoj mirovini, bio je neizostavni član te generacije, ‘sidrun’, prava napast za protivničke obrane, i rado je s nama podijelio svoja sjećanja na Atlantu.

– Osvajao sam brojne trofeje, igrao za jake klubove, prošao mnoga jaka natjecanja, klupska i reprezentativna, ali medalja s Olimpijskih igara u Atlanti uvijek će posebno mjesto u mom životu. Većini sportaša san je uopće nastupiti na Olimpijadi, a kamoli osvojiti medalju na toj najvećoj sportskoj smotri na svijetu, za sportaša nema većeg ostvarenja od toga i po tom pitanju ni ja nisam izuzetak. Svaka čast Svjetskim i Europskim prvenstvima, ili Ligi prvaka, ali Olimpijske igre su vrh vrhova – kaže Renato.

PROLAZE TE TRNCI

Sigurno je posebna čast braniti boje svoje zemlje na najvećem sportskom natjecanju na svijetu. Kako ste osjećali kada ste saznali da ste na popisu za Atlantu?

– Dobro, ja sam u reprezentativnom pogonu bio još od 1994. godine i Svjetskog prvenstva u Rimu, tako da sam, iskreno, i očekivao da se nađem na popisu izbornika Brune Silića za Atlantu, pa sam imao dovoljno vremena da ‘sredim’ sve te emocije. Ali, opet, kako se približava početak Igara, tako te sve više prolaze trnci i jedva čekaš da turnir počne.

I pripreme za Olimpijadu vjerojatno se razlikuju od ‘običnih’ priprema?

– Istina. S obzirom da sam tada igrao u Šibeniku, koji je rano ispao iz doigravanja, s pripremam sam, zajedno s još pet, šest igrača kojima je klupska sezona također završila, počeo dvadesetak dana ranije od ostalih reprezentativaca. Sjećam sam da smo na tim riječkim pripremama, ono što se kaže, krv pišali. Izbornik Bruno Silić, na žalost danas pokojni, i kondicijski trener Sekulić, baš su nas ‘ubijali’, i u bazenu i u teretani. To su mi bile najduže i najteže pripreme u životu. Ali, vjerujem da ni sada našim reprezentativcima nije puno lakše, možda im je bilo čak i teže jer je Ratko Rudić poznat po iscrpljujućim pripremama, fizičkim. Zato mislim da su naši igrači za ovu Olimpijadu možda spremniji nego mi 1996. Ali, vidjet ćemo, rezultat je najbolje mjerilo.

Za razliku od Rudićevih izabranika u Londonu, Hrvatska u Atlanti nije krenula baš sjajno. U grupi su, na startu, doživjeli dva poraza, od Italije i SAD-a. Nakon toga je malo tko vjerovao da možemo do medalje. Malo tko, ali ne i igrači i stručni stožer.

– Je, loše smo otvorili turnir, poraz od Amerikanaca bio je potpuno neočekivan, a nije nam baš ‘legao’ ni onaj protiv Talijana koje je tada vodio Ratko Rudić. Međutim, znali smo koliko vrijedimo, bili smo uvjereni, bez obzira na te poraze, da možemo doći do kraja. Znate, to je turnirski sistem natjecanja gdje nije bitno koji su u grupi, bitno je da prođeš dalje. Najbolji primjer za to je upravo Hrvatska i njezin nastup na Svjetskom prvenstvu u Barceloni 2003. kada smo sve pobijedili u grupi, svi su nas već vidjeli sa zlatom, da bi onda u četvrtfinalu ispali od Australije. Stoga smo išli iz utakmice u utakmicu, dizali se, i kao treći izborili prolaz u četvrtfinale.

A, tamo vas je čekala Jugoslavija?

– Svi sportaši znaju da je četvrtfinale najvažnija utakmica jer te pobjeda vodi u borbu za medalju, a poraz u zaborav. Još  kada u jednoj takvoj, ključnoj utakmici igraš protiv Jugoslavije, onda motiva ne manjka. Tada su ratne traume bile još svježe, emocije su bile ogromne, pritisak još veći. Da se razumijemo, nije da smo se spremali za tuču u bazenu, dapače, s većinom njihovih igrača bili smo u vrlo dobrim odnosima, ali samo ime Jugoslavija te motiviralo da u toj utakmici daš i više od svojih realnih mogućnosti. Možda smo imali i sreće što smo igrali baš protiv njih jer smo se poslije te pobjede strašno digli, dobili dodatnu potvrdu da možemo na sam vrh.

OSTAJE ŽAL ZA ZLATOM

U polufinalu ste Talijanima vratili za poraz u grupi?

– Baš sam nedavno gledao snimku tog susreta na televiziji. Bila je to strašna teška utakmica, čak i teža od one s Jugoslavijom jer je sudac ‘vukao’ na stranu Talijana. Ali, eto, nije im pomoglo. Pali su u produžetku.

Na žalost, na putu do zlata ispriječila se Španjolska. Srebro je fantastičan rezultat, ali sigurno ostaje žal što se hrvatska himna nije svirala u vašu čast?

– Uh! Mogu ja sad ‘valjati’ fraze tipa i srebrna medalja je super, biti drugi na Olimpijadi ogromna je stvar, i jeste,   ali nije baš da smo pucali od sreće na postolju. Tek kasnije, kada smo se malo ohladili shvatili smo što smo napravili. Najvažnije je da smo dali sve od sebe i da možemo biti ponosni na naš nastup u Atlanti.

Mogu li se naši vaterpolisti u Londonu popeti stepenicu više nego vaša generacija u Atlanti?

– Iskreno, mislim da Hrvatska nikad nije bila jača nego sada u Londonu (razgovor s Renatom vodili smo prije početka olimpijskog turnira, op.a.), da je ova Hrvatska jača od one iz Atlante za barem 20-30 posto. Sve je, čini mi se, posloženo za nešto veliko, najveće. Bilo bi to sjajno za hrvatski vaterpolo.

Vratimo se još malo na tu 1996. godinu. Svi sportaši pričaju u superlativima o atmosferi u olimpijskom selu, baš kao i o ceremoniji svečanog otvaranja Igara. Vjerojatno su i vaši dojmovi slični?

– Svakako. Život u olimpijskom selu stvarno je nešto posebno, lijepo je biti okružen svim tim sportašima iz cijelog svijeta, gdje vlada gotovo obiteljska atmosfera i gdje imaš priliku vidjeti velik broj poznatih sportaša. Međutim, nemaš baš puno vremena za lutanje okolo s obzirom na treninge i utakmice,  svaki slobodan trenutak želiš iskoristiti za odmor. Što se tiče svečanog otvaranja to nikako nismo htjeli prepustiti,  iako neki izbornici brane odlazak zbog dugog trajanja cijele te ceremonije. Međutim, takva ti se prilika pruža jedanput u životu i htio sam vidjeti kako to izgleda iz prve ruke. I nisam požalio, doživljaj je uistinu jedinstven i svakako mi je bilo drago biti dio tog spektakla.

Ovo što se radi u VK Šibenik je katastrofa

 Pratite li stanje u VK Šibenik?

– Ma, to je totalna katastrofa kako se vodi klub. Ne vidim gdje sve to skupa vodi, nisu mi jasni neki potezi čelnih ljudi kluba. Primjerice, stalno govore o orijentaciji na domaće, mlade igrače, a onda Goretu, najboljeg mladog igrača, pustiš da ode u Dubrovnik, a istovremeno dovodiš nekog Nizozemca. Nije sramota biti zadnji, ne osvojiti ni boda, ako će se iz svega toga jednog dana izroditi, ma ne pet, već samo dva dobra igrača. Međutim, sadašnji način vođenja kluba dovelo je do toga da mladi igrači što prije žele otići iz Šibenika i da se sve više roditelja pita zašto uopće dijete upisivati na vaterpolo kad ne vide neku budućnost, perspektivu. Ne govorim da iz toga treba izvući neku financijsku korist, ali da bar ta djeca rade u jednoj zdravoj sredini. A to je nemoguće ako  treneri zadovoljni. Pričam često s tim trenerima, žale se da znaju po nekoliko mjeseci ne primiti plaću. A, kad trener nije zadovoljan onda on to nezadovoljstvo prenosi na djecu.

Možda griješim, ali ne vidim neku svijetlu budućnost šibenskog vaterpola ovakvim načinom vođenjem kluba. Zato nije ni čudo što je Edi Brkić ‘pod stare dane’ otišao u Nizozemsku jer čovjek mora misliti na obitelj.

 Dakle, raskrstili ste s vaterpolom?

– Nisam ja raskrstio s vaterpolom, ali očito su ljudi koji trenutno vode šibenski vaterpolo raskrstili sa mnom. Tko zna, možda sutra dođu neki novi ljudi, pa se nešto promijeni, jer  trenerski poziv svakako me zanima, ne s prvom ekipom, već rad s mladima. Ali, kao da sam nestao, nitko me ne zove, a sam se  ne želim nametati. Kome trebam, zna gdje sam.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.