Prvo su ih opskrbljivali, a danas uklanjaju njihove ostatke. Tako bi se mogao sažeti radni ciklus koji je tijekom pola stoljeća u svom poslovanju prošao drniški proizvođač vapna Girk Kalun. TEF, TLM, željezare Sisak, Split… svi industrijski pogoni dugo su otkupljivali vapno i njegove proizvode od drniškog Kaluna, koje im je služilo kao pomoćno sredstvo u proizvodnji. Tijekom posljednjih 20 godina, industrijski pogoni propadali su jedan za drugim, kao i unosni poslovi te radna mjesta. No, ostale su posljedice koje desetljećima kasnije nisu sanirane. Kada je u rujnu napokon objavljen novi natječaj za sanaciju opasnog otpada iz okolice šibenskog TEF-a vrijedan 10 milijuna kuna, s još tri tvrtke za posao se javio i drniški Girk Kalun. U slučaju da dobije posao, prava je ironija što bi posljednje ostatke nekadašnjeg industrijskog giganta mogao uklanjati jedan od njegovih nekadašnjih kooperanata. Još je veća ironija što je drniški Girk Kalun gotovo relikt u Dalmaciji i Hrvatskoj – jedan je od rijetkih centara bazne proizvodnje.
– Metalurgija u Hrvatskoj je propala. Dobro znate status Željezare Split i Sisak, a s obje smo prestali poslovati unatrag zadnje četiri godine. Istina, otkupili su ih novi vlasnici, no pitanje je u što će dalje biti usmjerena proizvodnja tih tvrtki – započinje Ivica Barišić, predsjednik Uprave Girk Kaluna.
URUŠENO TRŽIŠTE
U Šibensko-kninskoj županiji Girk Kalun stoga obavlja minimalnih jedan posto poslova. Svoje proizvode transportira po Balkanu, ne i šire.
– Vapno možete transportirati u radijusu od 500 do 600 kilometara. Dalje od Slovenije do Albanije ne možemo. Ni do Austrije se ne možemo dobaciti – objašnjava Barišić.
Iako se tržište zbog recesije rapidno smanjuje, a urušavanje građevinskog sektora dovelo je do otkaza u rudarskoj industriji, još uvijek oko 75 posto godišnjih poslova Girk Kaluna otpada na proizvodnju i trgovinu vapnom. Kamen vapnenac iskopavaju na eksploatacijskim poljima u okolici Drniša, te su jedna od rijetkih tvrtki koja državi i lokalnoj samoupravi redovito plaća godišnju koncesiju. No, poduzetnici u rudarskom sektoru često su na meti kritičara. Ekološki aktivisti i lokalno stanovništvo smatraju kako su koncesijske naknade preniske u odnosu na zaradu koju ostvaraju korisnici sirovina, te da lokalna zajednica nema koristi od njihovog iskapanja.
– Sav prihod Kalunovih koncesija s eksploatacijskih polja ide direktno lokalnoj samoupravi. Zapošljavamo oko 130 ljudi, s prosječnom plaćom od 4.300 kuna. Možda se nekima čini da to nije puno, no mi definitivno oko 15-og u mjesecu osjetimo što znači redovito isplatiti sve te ljude. Unatoč krizi, nismo otpuštali – kaže Barišić.
Na kritike kako iznos koncesijskih naknada nije naročito visok u odnosu na prinos poduzeća, Barišić odgovara protuargumentom.
– Mislim da je zakonodavni okvir takav da sama država nije imala previše obaveza u cijeloj priči, tako da oni i nisu imali argumenata za povećanje koncesijske naknade. Zakonodavac, recimo, nije regulirao imovinsko-pravne odnose. Nisu riješili osnovnu stvar. U praksi, to je izgledalo ovako – zakonodavac izda koncesiju, a vi to zemljište, čak i ako je u vlasništvu RH, morate urediti s Državnim uredom za imovinu, što može trajati od pet do deset godina – kaže Barišić.
SLOVENCI MUDRIJI
Situaciju ilustrira primjerom iz susjedstva.
– Za razliku od Hrvatske, Slovenija je puno transparentnija. Tamo potpišete koncesiju za iskapanje mineralnih sirovina, a isti tren na zemljištu u okviru koncesijskog ugovora riješeni su svi imovinski odnosi – država ih rješava – objašnjava Barišić, te dodaje kako je unatoč kaosu u zemljišnim knjigama, država prije par godina ipak podignula iznos koncesije za čak 300 posto, dok su uvjeti ostali potpuno isti.
Posljednjih deset godina Girk Kalun ušao je na novo tržište, te obavlja sanacije opasnog otpada. Ekološki poslovi čine 25 posto ukupnih prihoda tvrtke. To su ujedno poslovi za koje Kalun konkurira preko javnih nadmetanja. Zapošljavaju četiri inženjera kemijske tehnologije, koji su obrazovanje stekli u inozemstvu. Prije dvije godine, udruge građana s drniškog područja uspaničile su se zbog potencijalnog zbrinjavanja opasnog otpada u njihovoj blizini. No, tvrtka posjeduje sve potrebne certifikate i dozvole.
PRILAGODBA EUROPI
– Sve do 2004. godine postojeći zakoni o zbrinjavanju otpada bili su potpuno disperzirani, a od tada imamo odgovarajuću strategiju. Hrvatska je napravila odličan posao u posljednjih 6 do 8 godina, s obzirom da smo ipak početnici u zbrinjavanju otpada – smatra Barišić.
Na kritike ekologa kako su ekološke sanacije u Hrvatskoj redovito preskupe, Barišić odgovara:
– Internet je divna stvar, pa vi danas možete provjeriti koliko košta određeni posao i u drugoj državi. Recimo, kada pogledate cijene ekoloških sanacija u Americi, one su redovito nekoliko puta skuplje u odnosu na iste usluge u Hrvatskoj. Mi smo još uvijek jeftini.
Unatoč tome, Barišić još uvijek otklanja mogućnost konkuriranja na stranim tržištima.
– Svaka zemlja zahtijeva posebne certifikate i dozvole za ekološke sanacije na svom području. Dakle, potrudili su se zaštititi svoje tržište. Recimo, samo za konkuriranje na tržištu EU, moramo uvesti certifikate vrijedne 50 tisuća eura, što nas s obzirom na ulazak RH u europsku zajednicu, ionako čeka. Mi smo već krenuli s uvođenjem certifikata, no još je dug put pred nama – zaključuje Barišić.
