Malo ih je, ali su jaki (i mladi). Zbog njih bljeskaju fotoaparati turista i mimo spomenika, a domaćim ljudima često nije jasno što se događa. Možete ih susreti bilo gdje u gradu, no najčešći su gosti Starog pazara, ispred katedrale, između muzeja i krstionice ili kod topova na obali.
Oni su Tomislav, Antun, Luka, Nikola i Karlo, a ono što im je zajedničko jest – parkour, vještina, odnosno način života koji su prvi, slijedom okolnosti, prihvatili afrički lovci u pradavna vremena, usavršio ga je Francuz Georges Hebert, a na velika vrata u 21. stoljeće uveo ga je još jedan Francuz, no daleko mlađi i poznatiji – David Belle. To što sad možemo pričati o u svijetu sve popularnijoj vještini koja se temelji, laički rečeno, na pomicanju granica mogućnosti vlastitog tijela i uma – parkouru, možemo zahvaliti Tomislavu Kesiću, dvadesetogodišnjaku koji je, kako kaže, to oduvijek imao u sebi.
Tijelo misli dokazuje na djelu
‘To je oduvijek bilo dio mene. Uvijek sam se nekako bavio time, ali disciplinirao sam se prije četiri godine’, priča nam Tomislav, a kad kaže ‘disciplinirao’ misli na redovite treninge, ponavljanje pojedinih pokreta do kompletnog usavršavanja, ne posustajanje pred preprekama jer parkour znači stići iz mjesta A do mjesta B – pravocrtno, ne ići mimo prepreka, već preko njih, a za to, složit ćete se, doista jesu potrebni tjelesna kondicija i um spreman da izdigne to tijelo iznad granica mogućnosti koje poznaje svaki prosječan čovjek.
Parkour je brzo i efikasno kretanje, korištenje okoline kao saveznika. Kombinira tijelo i um, snagu i kontrolu. Ukratko, to je sloboda kretanja, uputit će nas Tome, dodajući da nema točnu definiciju pa da riječima dočara što za njega parkour doista jest.
‘Čovjek na taj način razvija fizičku snagu, kondiciju i fleksibilnost tijela. Najvažnije je to što tako izražavaš samog sebe. To je sloboda kretanja. Za mene je parkour bolji od bilo kojeg sporta. Puno ljudi ne razmišlja o tome što sve može napraviti sa svojim tijelom’, iskren je Tome, čije tijelo, staro tek dvadeset godina, preskače zidove, stepenice, skače s jedne visine na drugu, penje se po zidovima kao da nisu tamo. Njegov um zna da može bolje, više i jače od prosjeka, a tijelo misli dokazuje na djelu.
O, draga slobodo kretanja
Za Tomu prekretnica je bio film francuske produkcije, prijestolnice parkoura. Viđeno na filmu navelo je mladog Šibenčanina da počne ozbiljnije razmišljati o tome što radi sa svojim tijelom. Jednom kad je počeo razmišljati o parkouru, to je postao njegov stil života.
‘Prvi put sam saznao za to gledajući film ‘Yamakasi’, kasnije sam se uhvatio treninga, ponavljao sam sekvence, usavršavao pokrete. Oduvijek sam se volio slobodno kretati. Prva inspiracija bio mi je David Belle (jedan od začetnika novodobnog parkoura, glumca u spomenutom filmu, i sin oca Raymonda Bella, čovjeka koji je zahvaljujući svojim tjelesnim sposobnostima, koje je razvio koristeći se metodama parkoura, spasio brojne živote kao vojnik i kasnije vatrogasac, op.a). Prava motivacija pojavila se kad sam počeo trenirati, a kasnije sam pronašao svoj put’, priznaje Tome.
I dok je Belle ‘kriv’ za njegov ulazak u svijet za običnog promatrača zbunjujućeg parkoura, on je za sobom ‘povukao’ još nekolicinu mladih od kojih su najuporniji u svladavanju načela parkoura Antun, Luka, Nikola i Karlo, pa će najmlađi među njima, dvanaestogodišnji Antun priznati da nikad nije bio tip za nogomet, čak ga i ne voli, a na pitanje hoće li se baviti parkourom i kad naraste odgovara protupitanjem – zašto ne?!
Ogrebotina ima, gipsa nema
‘Prvo smo to prijatelji i ja radili sami, upoznali Tomu i počeli smo trenirati s njim. Roditelji nemaju ništa protiv. Boje se da mi se nešto ne bi dogodilo, ali inače nemaju ništa protiv’, upućuje nas plavokosi dječak. A njegova je priča slična onoj četrnaestogodišnjeg Luke koji stanuje na Starom pazaru pa kaže da parkour doista prakticira u svakodnevnom životu. Njegov kolega po toj vještini, šesnaestogodišnji Nikola nema običaj ‘prakticirati’ parkour kad nije na treningu, te drži da tako jača tijelo i duh.
‘Vidio sam Tomu kako to radi. Sprijateljili smo se i počeo mi je pokazivati pokrete pa sad gotovo svaku večer zajedno vježbamo. Za mene je parkour zabava s društvom, pomoć da negdje brže dođem. Kad idem u dućan, onda obvezno idem na taj način. Roditelji mi obično kažu da se pazim i ne radim ništa ekstremno’, sa smiješkom će tinejdžer. I zaista, roditelji, ne morate brinuti jer sve dok u parkouru nema bahaćenja, dokazivanja i umišljanja nepostojeće fizičke spreme, nema straha od ozbiljnih ozljeda. No, pokoja ogrebotina ide u rok službe jer, naposljetku, nitko nije savršen.
‘Strah se javlja samo kad radim nešto novo, ali čim to napravim, nestane’, priznaje Luka, dok šesnaestogodišnji Karlo dodaje, ‘Kod mene se strah pojavljuje kad su visine u pitanju, ali strah treba savladati. Nekad bude ogrebotina, što je neizbježno, ali zato nema gipsa.
E, da. Puste vratolomije, skakanje po krovovima zgrada i slično što se može vidjeti na filmskim vrpcama nema veze s ‘pravim’ parkourom, a Tome nas upozorava riječima – to su bajke.
Uskoro i klub ?!
‘Želja nam je da se u Šibeniku skupi više ljudi koji bi se bavili parkourom, da tim bude veći. U gradu nemamo posebno mjesto za parkour, pa ako želiš naučiti nešto novo, moraš se premještati s jednog mjesta na drugo’, priča nam Tome na koji način drevna disciplina opstaje u Šibeniku, a poveća li se broj članova u timu postoje šanse da Krešimirov grad dobije i svoj prvi parkour klub. Ako svjetski dizajneri mogu predstavljati svoje kolekcije preko parkoura, a mobilni operateri privlačiti nove korisnike, onda, kvragu, može i parkour ostati u Šibeniku. Za početak, ne smetaju susjedima ili barem ne dovoljno da im šalju policiju za vrat što je dobar znak za nastavak
