Baš lijepo što se u našoj državi, koja je trenutno u silaznoj putanji, dogodilo nešto lijepo. Fenomenalan povod da ovaj narod, kojem niti inače nije teško feštati, izađe na ulice s osmjesima na licima. Jako dugo gledamo razularena ljudska lica kako prosvjeduju po ulicama zbog raznoraznih razloga, pa je ovo bila lijepa promjena. Zadnji put sam toliku iskrenu sreću vidjela na ljudima kad je Ivanišević osvojio Wimbledon. Zanimljiv smo mi narod. Kad se treba udružiti protiv neprijatelja, svi su spremni, a kad nema neprijatelja, treba ga izmisliti među svojim redovima. Tako se za vrijeme ‘mira’ međusobno ‘izjedamo’. Čudim se kako nije krenulo veselje na ulicama kad je bivši premijer osuđen na deset godina zatvora. Bit će tu još svega, ali za sada tako stoje stvari. Nikad nisam bila pobornik slavlja na temelju tuđe nesreće, ali lijepo je kada imamo razlog za veselje s obzirom da se državni proračun slabo puni. Koja kontradiktornost, na jednu stranu, u istoj državi, u isto vrijeme, postoje oni koji su ginuli i oni koji su na račun rata profitirali. Baš me zanima kako je generalima bilo gledati sve te godine dok su boravili u zatvoru pojedince kojima su se računi vrtoglavo penjali za vrijeme dok su oni krvarili. ‘Kad jednom smrkne, drugom svane’, reklo bi se. Fenomenalno je to što je Sanader bio u desničarskoj stranci što bi značilo da je veliki domoljub, veći nego oni koji su tada bili u oporbi. A zamislite da nije bio domoljub, što bi nam se tek tada dogodilo. Nije on jedini ratni profiter, pravda je spora , ali dosljedna.
ŠTO BIH PITALA GOTOVINU
Da imam priliku raditi intervju s Gotovinom, pitala bih ga da li je on zamišljao da će država za koju se borio ovako izgledati dvadeset godina iza rata? Je li se zato borio, da li bi sve ponovio kad bi znao kako će stvari izgledati u budućnosti (danas)? Je li braniteljima bio cilj doći do ovakve države? Oni su se borili za svoju državu iz koje je danas najbolje pobjeći.
Bez obzira što sam tada bila djevojčica, pa se ne sijećam kakav je život bio prije, sigurna sam da nitko ne bi išao ratovati i osnivati nešto novo, ako mu je bilo dobro i s tim što ima. Logično mi je da se čovjek bori za bolje, a da li je sad bolje? Neki dan slušam na dnevniku kako aktualni premijer šalje vrlo motivirajuću poruku. Toliko da malo slabijem umu dođe da kupi dva metra konopa, pa krene u obračun sa samim sobom. On kaže, ne citiram, da će iduća godina (2013.) biti još malo gora od ove!! Kako gora i tko će to preživjeti? Firme će još više propadati, novih radnih mjesta nema, a kako će se vraćati dugovi kad nitko neće raditi? Odnosno, kako se rješava situacija kad te zbog duga država blokira. Bio to pojedinac ili neko poduzeće, nebitno. Kako vratiti dug kad ti blokadom onemogućuju da prihoduješ. Ako si na ‘crnoj listi’ zbog dugovanja niti jedna banka neće ti dati da kod njih otvoriš račun. Kako će ti poslodavac moći isplaćivati plaću kad ti nema gdje uplatiti novac? Da li te opet država potiče da radiš na crno? Kako namaknuti novac i vratiti dugove, ako ne možeš raditi? Isto je i sa firmama, zato i odlaze u stečaj. Godinama su se dugovi nagomilavali, nitko nije plaćao. Ne kažem da je to bio najbolji način poslovanja, ali je bilo dopušteno zato se i skupilo toliko duga. I sad bi oni dugogodišnji nered doveli u vrlo kratkom periodu u red, na način da nas sve pokopaju. Zato i firme odlaze u stečaj, a radnici na ulicu. Logično je da sve više firmi propada, jer se ne može zaraditi koliko se treba vratiti. Svakodnevno gledam, slušam, kako ljudi tonu sve dublje i dublje.
JESU LI SE ZA OVO BORILI?
Dok su stranci htjeli ulagati u našu državu, mi smo to interpretirali kako nas žele kupiti. Odmah sam zamislila kako neki šeik nosi otok Hrvar ispod ruke i nosi ga kući? Strance smo stopirali birokracijom, a sad mi je jasno i zašto. Nisu oni znali da prvo treba proći carinu kod Sanadera. Šteta, možda bi nam sad bilo bolje. Situacija se malo promijenila. Sad bi voljeli da nas netko ‘kupi’,ali realno gledajući tko će ulagati u zemlju koja je u ‘slobodnom padu’. Ja prva ne bih da imam kapital koji sam odlučila oplemeniti. Tužno je što su već i mladi ljudi razočarani i što svakodnevno očajavaju nad svojm sudbinom.
E, moji generali, jeste li se za ovo borili?
