Ona ima posla s karakterima sa svih strana svijeta. Njen posao od nje zahtijeva čvrst karakter, jake živce, a najbolje od svega – kao svaka prava Šibenčanka, nema dlake na jeziku. Julijana Aleksić britkog je jezika i oštrog uma. Ova će se zaljubljenica u svoj rodni grad, kufera uvijek spremnog za neka nova mjesta i nove ljude, samo za čitatelje Šibenskog tjednika, od idućeg broja, kritički, pohvalno i pokudno osvrtati na društvene, kulturne, gospodarske i ine životne teme. Prije negoli je posao ponovno odvede na daleka putovanja, idealna je ovo prilika da uđemo u svijet zanimljivog razmišljanja i bezkompromisnih stavova šibenske kćeri.
RAZOČARALA SAM SE
– Povratnica sam iz Zagreba, rođena Šibenčanka i još uvijek stranac u rodnom gradu. Nakon četrnaest godina boravka u Zagrebu vratila sam se ovdje. Naravno, željela sam ostati, ovdje stvoriti budućnost, što bi se reklo, baciti sidro i usidriti se u rodnom gradu – prisjeća se Julija, no nije sve išlo tako glatko. Povratak u rodni kraj podrazumijevao je i pronalazak posla kao rješenja egzistencijalnih potreba. Upravo to otvorilo joj je oči i vrata u svijet Šibenika kakvog dotad nije poznavala. Ono što je tamo vidjela – nije joj se svidjelo.
– Tijekom svog tog traženja posla, pustih intervjua, manje – više svugdje sam bila odbijana riječima da je moj životopis prekvalitetan te da se boje da ću ih napustiti čim nađem nešto bolje. Jednom sam jednoj gospođi rekla da imam nešto bolje u ovom gradu, ne bih kucala na njena vrata – otkriva Julija svoj oštar, ali pravedan jezik. Upravo zbog toga priznaje da je ne zanimaju političke opcije i zapošljavanje preko istih. Nikad prije s tim se nije susrela jer oglasi za radna mjesta trebali bi podrazumijevati sposobnog i kvalitetnog radnika, osobu sa željom i voljom za rad i napredovanje.
– Ostala sam šokirana jer mi je dotad bilo logično da ćeš u manjem gradu lakše naći posao. Nikad me nitko nije pitao jesam li u nekoj stranici ili želim li biti dio neke stranke. Doživjela sam razočaranje – priznaje. Socijalno osjetljiva, kad se već našla u Šibeniku, iako bez posla, nije sjedila prekriženih nogu ispijajući kavu na rivi. Odlučila je volontirati i među sugrađanima probuditi svjest o beskućnicima i problemima s kojima se susreću. Preuzela je časopis ‘Ulična svjetiljka’ i, umjesto da svoje sugrađane natjera da se zamisle nad drugima, oni su natjerali nju da shvati kako svijet ne funkcionira baš onako kako je ona mislila.
– Ta priča, nažalost, nije zaživjela kod nas. Kad je bila promotivna prodaja časopisa, ljudi su samo ostavljali dvadeset – trideset kuna, ali ga ne bi uzimali. Nisu shvatili da nije svrha da samo daju novac, već da je cilj da se svijest građana podigne na jedan viši nivo, da proradi svijest društva – kaže.
SVIJET NADOHVAT RUKE
Negdje u razgovoru spomenut će kako nam je ovako kako jest upravo zbog toga jer se pravimo pametni, da smo baš mi oni koji sve znamo. A da smo daleko od toga, pokazat će Julijine kolumne pisane iz ‘bijelog svijeta’, jer Julijana – navigava. Potraga za poslom odvela ju je na privatne jahte, recimo, talijanskih ili ruskih multimilijardera. I nema zbog toga nos do neba. Čvrsto stoji nogama na zemlji, pogleda usmjerenog prema osobi kojoj se obraća i tonom koji kaže – ti i ja smo ravnopravni u svom postojanju.
– Šibenik uvijek nosi u srcu, gdje god da jesi, na bilo kojem kraju svijeta, bilo kojoj luci. Šibenik je uvijek s tobom – iskrena je, dodajući da joj nikad nije palo na pamet da na povratku s dalekih mora ‘skrene’ s puta kući. Prvo kuća, pa onda sve ostalo. Ako je vidite kako džogira po gradu, kako bezuspješno traži mjesto u kojem će pojesti kolač kao nekad ili gužvu u Kalelargi kao davno prije, pridružite joj se i otkrit ćete svijet kakav nam je nadohvat ruke, samo se trebate odlučiti za njega.
