Bard hrvatske kulture Ivo Brešan ponovno je u centru svekolike javnosti i to zbog svog nedavnog objavljenog romana ‘Sedam stuba do trona’. Roman predstavljen na zagrebačkom Interliberu, dobio je i šibensku promociju, znakovitu jer je ovo, najvjerojatnije, Brešanov zadnji roman.
Zbog nekih zdravstvenih problema mora malo usporiti. Ipak, zadovoljštinu će pronaći u pisanju pripovijetki. Tako će, kako nam kaže, manje sjediti pred kompjutorom, što, pak, neće ostaviti posljedice na artrozu koljena s kojom se trenutačno nosi. O romanu ‘Sedam stuba do trona’ ponovno se govori kao o romanu koji kritizira društvo, no Brešan tvrdi – to je slučajno.
– Nije mi namjera kritizirati, to se dogodi samo od sebe – poručuje.
PROPALI POLITIČARI I HRVATSKO PROLJEĆE
Krije li se u imenu glavnog lika Kristijana, vašeg zadnjeg romana ‘Sedam stuba do trona’, nekakva simbolika?
Pa, ne baš. To mi je ime prvo palo na pamet kad sam htio odrediti glavnog junaka. Ali, može biti da mi je to podsvjesno bila asocijacija na Krista. No, on je, zapravo, obrnuto od Krista. Ne Antikrist, nego anti- Krist zato što je višestruki ubojica. Može biti da je to spontano proizišla ironija.
U djelima često kritizirate društvo vremena u kojem je roman nastajao. Je li se dogodilo da to isto društvo kritizira vas?
O, bogami, to se događalo bezbroj mnogo puta, ali ne sada, u ovom našem svijetu, nego u onom prije kad sam se tek pojavio s kazališnim komadom ‘Predstava Hamlet u selu Mrduša Donja’. U početku je dobro išlo. Predstava je osvajala priznanja, ali ključni trenutak je bio kad su na predstavu mahom počeli dolaziti propali političari iz doba Hrvatskog proljeća. To je bilo zapaženo, pa je prvo počeo napad na njih, pa zatim na predstavu, a na koncu se postavilo pitanje tko se to okuplja oko nje i stavlja je na svoju zastavu. Jednom kad se to prozvalo na najvišoj razini, počelo se na nižima napadati i predstava, pa i mene osobno.
Jesu li ti napadi na predstavu i na vas imali pozitivan ili negativan odjek na romane koje ste pisali?
E, to nije bilo vrijeme poput ovog kad određena književna djela izazovu veliki interes javnosti. Dobro, bilo je situacija kad se to događalo, ali tada je posljedica bila ta da bi ‘skinuli’ predstavu s repertoara svih kazališta i da se nitko kasnije nije usuđivao nijedan drugi moj komad postavljati na daske.
Kako, u tom slučaju, komentirate slučaj zagrebačkog kazališta Gavella koje je nakon intervencije gradonačelnika Milana Bandića i ‘crkvenjaka’ povuklo plakat za predstavu ‘Fine mrtve djevojke’?
Na to gledam kao na prvorazrednu glupost. Kakve veze ima taj plakat?! Vidio sam njegovu presliku u novinama i ne vidim ništa što bi trebalo vrijeđati bilo čiju vjeru. Dolazimo na poziciju islamizma. Kada netko napravi nešto s likom Muhameda, nastane uzbuna, izdaju se fetve, naredbe da autora treba ubiti. Pa, nećemo valjda ići tim putem?!
KRITIKA DOLAZI SAMA OD SEBE
Smatrate li da kultura ima dovoljno snage da mijenja društvo nabolje? Je li se dogodilo da kritika proizlašla iz vaših romana utjecala na promjene?
Kultura nema ni najmanje snage za to. Što se tiče mene, radi se o tome da nemam namjeru kritizirati društvo. Meni to uopće nije cilj. Moj cilj je ispričati priču. To je redovito neka zanimljiva priča koju sam stvorio u svojoj mašti. E, sad, ako imaš priču o glavnom junaku koju želiš ispričati, gdje se ona može odvijati?! Mora se negdje odvijati, a ne može biti u bezimenom, bezvremenskom prostoru. Mora se odvijati u konkretnom ambijentu, a koji će to biti ako ne onaj koji najbolje poznajem, koji je oko mene!? I, tako, vodeći svog junaka, provlačeći priču kroz našu stvarnost, dotaknem se onog što tu stvarnost sačinjava. Mislim da tu ne treba puno mudrovati. Dovoljno je otvoriti televizijski dnevnik ili prvu stranicu novina, pa da vidimo da ne živimo u idili. Što bih ja u romanu imao reći više o društvu negoli se to vidi samo od sebe?.
Inspiraju li vas stvarne osobe na likove u romanima?
Na određeni način – možda, ipak moram naglasiti neke stvari. Ne stvaram likove prema živim obrascima, svaki moj lik stvoren je u mašti, ali mora djelovati kao živi lik i onda mu ja, iz svog iskustva s drugim ljudima, dajem određene osobine koje su potrebne da bi priča funkcionirala. Dakle, u tom smislu, moglo bi se govoriti da lik gradim iz života. Život mi služi kao građevni materijal.
Imate li u pripremi novi materijal?
Nemam i ne znam hoću li biti u stanju pisati romane jer imam problema s koljenima. Ne smijem sjediti pred kompjuterom više od pola sata. Moram šetati. Imam artrozu u koljenu, a da bi se napisao roman treba sjediti cijeli dan i tako najmanje godinu dana. Nisam siguran hoću li uopće više započinjati pisati roman, ali zato mogu pisati pripovjetke.
