" "
Više

    " "

    Događaji poput bombe u Zagrebu su vapaj mladih za pomoć!

     

    Kada incident, koji su na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačićaprouzročila šestorica Vodičana, aktivirajući eksplozivnu napravu, stavimo u općeniti kontekst, možemo li analizirati otkud proističe takva devijacija u ponašanju mladih ljudi?

    Prije svega od obitelji. Njihovi roditelji godinama su promatrali te mlade ljude i ili nisu mogli, ili nisu željeli vidjeti što se s njima dešava, te na to pokušati utjecati. Njihovi roditelji se nakon incidenta u ime svoje djece nisu ispričali hrvatskoj javnosti, već su ih pokušali opravdati, a samim time nisu niti svojoj djeci pokazali kako je nužno da se oni ispričaju zbog onoga što su učinili. To su umjesto njih napravili Grad Vodice i njihovi odvjetnici, no od odgovornih nitko nije preuzeo odgovornost. Svi oni su odrasli ljudi i mogli su razlučiti prihvatljivo od neprihvatljivog. Budući da to nisu učinili, sada trebaju snositi posljedice za svoja djela, koja moraju biti sankcionirana.

    Ne treba sada diskutirati o tome što su ti momci učinili, neka se time bave istražni organi. No, možemo li mi ovaj događaj gledati kao poruku svima nama?

    Nažalost, to jest kritika svima nama, društvu u cjelini. No, prije svega je to kritika koja je upućena roditeljskom domu, komunikaciji i odnosu s roditeljima. Ovdje vidim problem koji se ponavlja stalno i u širokim razmjerima – svi mi koji smo roditelji na odgoj gledamo kao na pretjeranu skrb prema djeci koja se svodi na zadovoljavanje njihovih potreba. Svi mislimo: ‘Platit ću djetetu za fakultet, za hranu i garderobu’. No, to je samo opremanje djeteta, kao da idete u spizu i napunite frižider. I to je krivo. Roditeljidjeci trebaju usaditi vrijednosti. Roditelji suodgojitelji i djecu bi trebali odgajati primjerima dobre prakse, pokazujući im kako se nešto čini ispravno. Ponavljajući tu praksu godinama, dijete je i samo usvoji. Ako svojoj djeci kažem da ne smiju pušiti, a sama sam pušač, poslala sam im prešutnu odobravajuću poruku – puši, ali da te ja ne vidim. Na taj sam način probleme maknula u okolinu, nekom drugom ispred vrata. To nije pošteno od roditelja. Morate znati da se 90 postio djece odgaja po modelu, model su im najprije roditelji, a kasnije neki uzori koje traže kroz odrastanje. Mnogi se pitaju zašto djeca ne biraju uzore u pozitivnim primjerima, a odgovor je jednostavan – to nije ‘in’, štoviše, to je osuđujuće. Mediji u tome imaju veliku ulogu. Što je stvar gora, to je bolje plasirana, a gdje su primjeri dobre prakse? Oni nisu interesantni. Zbog toga mi se nekad čini da se dobri ljudi loše osjećaju, da njih okolina osuđuje jer čine dobro.

    Druga kritika koju možemo izvući iz ovog događaja upućena je institucijama koje bi, ako procijene da devijacija postoji, u taj prostor morale ući. U slučaju momaka iz Vodica postojale su okolnosti koje su ukazivale na devijaciju i tu je sustav zakazao. Ne mogu tvrditi da bi pravovremena reakcija institucija izbrisala ovaj događaj, ali možda se ne bi dogodio na ovakav način.

    Međutim, ovo nije prvi put da nam se događa da netko otprije poznat policiji prouzroči neki događaj koji uznemiri javnost?

    Istina, ali nije niti prvi put da mi radimo anamnezu takvih događaja iz kojih uvijek izvlačimo isti poučak koji ne primjenjujemo. Pa se pitam radimo li neku čudnu statistiku te još uvijek nismo prikupili dovoljan uzorak, i koliko se još ovakvih stvari treba dogoditi da bismo se okrenuli takvoj djeci i njihovim roditeljima. Ljudi koji su stručni moraju progovarati i upozoravati na devijaciju, no tada nastaje problem jer nas mladi doživljavaju kao najveće neprijatelje. Mi upozoravamo da je sustav vrijednosti poremećen, da njega treba rehabilitirati i usaditi u svijest djece, da je nestalo obiteljske tradicije, onoga što njegujemo u svoja četiri zida i, što osobno držim najstrašnijim, da je nestalo – komunikacije. Roditelji odmahuju rukom na naša upozorenja. Između ta se dva stava, roditeljskog i stava stručnjaka, stvara ogroman prostor u kojem se događaju ružne stvari.

    Kako nam se to dogodilo kao društvu?

    Trčimo kako bismo stvorili mogućnost za što lagodniji život, natječemo se da imamo što bolji televizor, bolji mobitel, da što bolje izgledamo, i zaboravljamo da se vrijednosti ne nose i da one nisu vidljive, već da su u nama. Da one nisu dobar komad robe, već naša razvijena savjest i moralnost. Osobno smatram da vrijedim onoliko koliko se dajem drugima, u ovom slučaju djeci, i moj je motiv za posao koji radim sredina koja mi šalje pozitivnu poruku o meni samoj. Da biste postigli da vaše dijete ima ispravne vrijednosti, s njim trebate raditi, pokazivati mu na svom primjeru što je ispravno, a što ne. No, to ne činimo, to je izostalo. Obiteljski odgoj koji je, po meni, najbolja prevencija za sve što treba liječiti i ispravljati, kod nas je u potpunosti zakazao. Ljudi smatraju da je odgoj darivanje djeteta u materijalnom smislu, a ne davanje sebe i svojih vrijednosti, i prenošenje tradicije.Obitelj se mora suočiti s problemima. Danas su nam poroci nadohvat ruke, droga je dostupna, alkohol je na svakom koraku, kladionice i cigarete pušu nam za leđima, kompjuteri su u svakom domu, mladi roditelji imaju svoje brige i ne okreću se za djetetom, ne vide njegove muke dok se ne dogodi problem. Na koncu, mislim da smo zaista neke navike usvojili na brzinu, da u onim navikama koje su dobre nemamo onu pozitivnu pohvalu i potkrjepu, i nemamo dobro pozicionirano mjesto za one koji slijede dobra pravila. Događa nam se upravo suprotno – da se na imaginarnim tronovima pojavljuju ljudi s iskrivljenim vrijednostima. Razlog za ovakvo stanje mogli bismo naći i u gospodarskoj i socijalnoj situaciji u Hrvatskoj koja nije dobra i prisiljava ljude da se bore za egzistenciju, a u toj borbi odgoj djece stavljaju na zadnje mjesto. U svemu tome, vidljivo je na svim primjerima, najviše pate djeca.

    Dakle, sustav vrijednosti nam je potpuno poremećen?

    Tako je.

    Kad se vratimo na konkretan događaj u Zagrebu, mislite li da je javnost u tom slučaju pošteno sudila?

    Mislim da im je javnost učinila uslugu svojom reakcijom. Javnost je kritizirala i osudila takav postupak, Grad Vodice se ispričao, odvjetnik mladića se ispričao. To je dobro jer će to značiti da će mladići morati proći kroz određene konzekvence i, nadam se, u tom periodu, raditi na sebi, shvatiti da su to neprihvatljiva ponašanja. Pitanje je samo tko će od njih izvući pouku. Jer, njih čeka život, čeka ih da izgrade karijeru, osnuju obitelj i budu sutra primjer svojoj djeci.

    Vi radite s dječjim uzrastom od sedam do 15 godina. Primjećujete li među njima neku devijaciju koja nije prihvatljiva, osobito među djecom tog uzrasta?

    Ne primjećujem neku devijaciju već, nažalost, sveopću devijaciju. Evo jednog svježeg primjera – imali smo učenika koji je zapaljenu cigaretu ugasio na čelu jednog djeteta. Uvijek su se djeca nadmetala, tukla, svađala, borila, ali nikad to nije bilo na ovakav način, nikad u djeci nije bilo toliko agresije, a ako su se i potukla, na koncu bi se izmirila i ispričala, shvaćajući da su u trenutku sukoba bili vođeni emocijama, a ne razumom. Zapanjujuće je što toga više nema, što se sada bori do kosti i ne biraju se niti načini niti metode. To je katastrofa. Djeca su bombardirana nasiljem, na internetu, na televiziji, u okolini. Osobito podmuklim smatram to internetsko nasilje. Strašna je sama spoznaja kako neko dijete u sigurnoj atmosferi svoje sobe misli da je jako i moćno, pa putem facebooka ili mailomšalje ružne poruke nekom drugom djetetu. Riječi bole, nekad je bolje da vas netko ‘pecne’, a da znate razlog, nego da vam netko kaže nešto neprimjereno, pa se pitate jeste li zaslužili, kako vas drugi gledaju, što s vama nije u redu. Takvo nasilje može izazvati tragične posljedice za dijete koje s tim jako teško živi.

    Možete li se vi kao psiholog s tim obračunavati?

    Nažalost, nemamo nekih alata koji bi bili efikasni u borbi s takvim nasiljem. Najučinkovitija je riječ, no jako je važno i da u osobi roditelja imamo suradnika. Tek tada nešto možemo učiniti. No, vrlo često roditelji ne surađuju, nijedan ne želi čuti nešto negativno o svom djetetu. Ta slika roditelja o djetetu uvelike je različitaod one koju ja imam kao učitelj. Kada sami ne možemo riješiti te probleme tražimo pomoć iz sustava, no on je jako trom i nije povezan. Mi imamo mogućnost komunikacije i komuniciramo, međutim dok angažirate institucije i dok se one pokrenu obično se dogodi da dijete izađe iz sustava, a vi još rješavate njegov slučaj u instituciji, što je totalno promašeno. Jer kad neki predmet dođe do suda, a dijete više nije učenik škole, o njemu moram pričati u aoristu, prošlom svršenom vremenu, umjesto u futuru. Zbog toga se postavlja objektivno pitanje – što smo sve mogli napraviti za to dijete da nam se nije dogodio taj prazni hod.

    Kad bismo uvodili alate koji bi unijeli reda u sustav koji bi to bili?

    Da institucije budu zaista u službi pojedinca koji raste, koji je na cesti koji se traži i treba mu pokazati put, te da ljudi iz institucija mogu na vrijeme doći do onih kojima je pomoć potrebna, da smo mobilni, da ne čekamo pismena izvješća za reakciju. To sve iziskuje mnogo vremena i energije, ali i jedan zavaravajući osjećaj da radite puno, a efekti su mali.

    Nekad se držalo da su male sredine puno pouzdanije i mirnije za život, više po mjeri čovjeka, no danas se izgleda kako niti mladi ljudi koji ovdje odrastaju nisu izuzeti od frustracija. U u posljednje se vrijeme u Šibeniku okupljaju u bande, kao što je slučaj s Mirmidoncima i Omertom. Takva društvena kretanja obično su pokazatelj krize društva. Možemo li tako gledati?

    Sasvim sigurno da možemo. Svi takvi događaju samo su jedan vapaj mladih za pomoć. Činjenica je da su mladi danas nezadovoljni. Razlozi su razni – nekad je to izgled, nekad status, ponekad ocjene ili obitelj, no pitanje je gdje oni kupe to nezadovoljstvo i imaju li koga kome će kazati: ‘Teško mi je, pomogni mi’. U toj konkretnoj stvari ja krivim i učitelje u školama koji se bave tom djecom, a ne prepoznaju simptome, iako je to njihova uloga. Kad sam u prosječnom razredu od 25 djece, vodim računa koje dijete prati, a koje ne, i ono koje sklanja pogled ima simptome koji kazuju da s njim nešto ne valja. Sad je samo pitanje moje motivacije koja će me nagnati da pitam što nije u redu. Dio učitelja to zaista radi, ali djeca danas pucaju po svim šavovima, lako se vrijeđaju, osjetljiva su i kada bismo se samo time vodili, došli bismo u situaciju da bismo potpuno zanemarili onaj edukativni dio. Zato je to toliko teško, ali može se izbalansirati. Jako je važno živjeti ukorak s vremenom, no znati što možemo, a što ne i za ono što ne ide tražiti pomoć. To je kod nas izostalo – želimo sve, mislimo da možemo sve i tu pucamo. A najgore je što tako tražimo i od djece.

     Konzervativna smo cjelina

    Kod nas je svijest takva da roditelji misle: ‘Ako mi je dijete dobro u školi, ja sam dobar roditelj’. No, zašto je dijete dobro u školi, je li dijete sretno, osjeća li se dobro u razredu i želi li ono biti dobar učenik ili uči jer je to ambicija roditelja – to nitko od roditelja ne pita. Tužno je što roditelji u psiholozima i učiteljima ne vide suradnike, nekoga tko im želi pomoći, već u njima pronalaze najveće probleme. Ako dijete dobije jedinicu, za ocjenu je kriva učiteljica jer dijete ne simpatizira, a ako se taj scenarij ponavlja, tada roditelji dijete prebacuju u drugu školu. Dakle, ne suočavaju se s problemima, već okreću glavu i problem šire.

    Ispada da smo jako konzervativno društvo?

    Izuzetno smo konzervativni. Obitelj je još uvijek zatvorena cjelina. Tužno je kad dođe lijepa mlada žena koju ste pozvali da biste joj ukazali na probleme njezinog djeteta, a ona vam odgovara: ‘Budite sretni što nije došao moj muž jer biste onda vidjeli’. Problem je i u tome što još uvijek odgajamo tipično žensko i tipično muško dijete, što je po meni stravično. U tom se patrijarhalnom sustavu po spolu nismo pokrenuli. I to su strašni problemi. Mislim da ih može riješiti jedna ozbiljna i sustavna edukacija koju bi provodile sve institucije, a ne samo škola.

     

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    Grad donirao uskrsne pogače korisnicima Pučke kuhinje

    Zaposlenike Caritasa Šibenske biskupije posjetio je danas, uoči Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, zamjenik šibenskog gradonačelnika Danijel Mileta sa  suradnicima. Tom prilikom Miljenku Jukiću, zamjeniku...

    Funcuti spremaju zanimljivu proslavu 41. rođendana: ‘Tri dana...

    Nakon prošlogodišnje spektakularne proslave 40. rođendana, Udruga navijača Šibenski Funcuti i ove godine sprema zanimljivu proslavu svog dana. Naime, povodom  41. rođendana  organizira malonogometni...

    Grad Šibenik potvrdio prestižni certifikat ‘Grad za mlade’

    Grad Šibenik i u narednom razdoblju nosit će prestižni certifikat 'Grad za mlade'. Naime, Povjerenstvo za dodjelu certifikata 'Grad za mlade' nedavno je završilo...

    Sunčani se regionalnim obvezama vratili pobjedom nad Radničkim

    Vaterpolisti Solarisa vratili su se regionalnim obvezama. I upisali pobjedu. U razigravanju za plasman od šestog do osmog mjesta u Premier RVL-u u Crnici...

    NAJNOVIJE

    Grad donirao uskrsne pogače korisnicima Pučke kuhinje

    Zaposlenike Caritasa Šibenske biskupije posjetio je danas, uoči Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, zamjenik šibenskog gradonačelnika Danijel Mileta sa  suradnicima. Tom prilikom Miljenku Jukiću, zamjeniku...

    Funcuti spremaju zanimljivu proslavu 41. rođendana: ‘Tri dana druženja i zabave’

    Nakon prošlogodišnje spektakularne proslave 40. rođendana, Udruga navijača Šibenski Funcuti i ove godine sprema zanimljivu proslavu svog dana. Naime, povodom  41. rođendana  organizira malonogometni...

    Grad Šibenik potvrdio prestižni certifikat ‘Grad za mlade’

    Grad Šibenik i u narednom razdoblju nosit će prestižni certifikat 'Grad za mlade'. Naime, Povjerenstvo za dodjelu certifikata 'Grad za mlade' nedavno je završilo...

    Sunčani se regionalnim obvezama vratili pobjedom nad Radničkim

    Vaterpolisti Solarisa vratili su se regionalnim obvezama. I upisali pobjedu. U razigravanju za plasman od šestog do osmog mjesta u Premier RVL-u u Crnici...