Ivan Grgat prava je ptica selica. Ne bi se čudili da se ni on sam ne može sjetiti svih klubova u kojima je igrao. Bilo je među njima i pravih košarkaških institucija, poput Cibone, Žalgirisa, Arisa, PAOK-a, Unicaje ali i onih iz Poljske i Cipra. Sada je, pred smiraj karijere, u 38. godini, odlučio tom popisu dodati GKK Šibenik. Prije dolaska na Baldekinu 210 centimetara visoki Sinjanin igrao je za A1 ligaša Križevce, ali Ivan ne sumnja da će se već sljedeće sezone vratiti u prvoligašku društvo. Zajedno s narančastima. Pitamo ga kako je došlo do toga da odjene narančasti dres?
– Zadnjih mjeseci u Križevcima događale su se neke stvari koje su meni bile neshvatljive, zbog čega sam bio u nekakvom raskoraku karijere. U međuvremenu je stigla ponuda Šibenika i procijenio sam kako bi, s obzirom na ambicije kluba, to za mene bio odličan potez, želio sam slavnom klubu s Baldekina pomoći u ostvarenju tih ambicija. Osim toga, bit će lijepo vidjeti u mom CV-u da sam bio jedan od igrača koji su vratili ovaj slavni klub u prvu ligu, gdje mu je mjesto. Ovo je klub s velikom tradicijom, koji je dao brojne velikane, među njima i onog najvećeg Dražena Petrovića – kaže Grgat, koji, očito, ne sumnja da se narančasti vraćaju među elitu.
POZITVNO ŠOKIRAN
– Priče o ulasku u prvu ligu definitivno drže vodu. Dosadašnji dojmovi su fantastični i kako sam kazao na predstavljanju, ostao sam pozitivno šokiran onim što sam zatekao. Iskreno, možda sam došao s malo predrasuda s obzirom da se radi o drugoligašu, ali sam se vrlo brzo razuvjerio. Uvjerio sam se da između ove ekipe i, pa rekao bih, 80 posto prvoligaša nema nikakve razlike. Godinu i pol dana igrao sam u A1 ligi i vjerujem da mogu donijeti takvu procjenu. Stvarno sam ostao ugodno iznenađen nakon prvih treninga, načinom na koji trener Jeronimo Šarin vodi trening, a koji zahtjeva jednu modernu, brzu, agresivnu košarku, s puno dodavanja, prodora. Momci su fizički odlično pripremljeni, baš kao i taktički – ističe Grgat koji je već dijelio svlačionicu s nekim od sadašnjih suigrača, recimo s Mišićem u Širokom Brijegu.
Koliko se vi osjećate spremnim, koliko vam je ‘baruta’ još ostalo s obzirom da vam je 38. na leđima?
– Ostalo je, ostalo je. Istina, došao sam na zalasku karijere, ali to ništa ne mijenja u mom pristupu, želji, motivu. Još uvijek uživam u košarci, u pobjedama, još uvijek prije svake utakmice osjećam adrenalin. Nećemo se lagati, 38 godina na leđima za svakog igrača predstavlja problem i sigurno nije ugodno, ali u današnje vrijeme radni vijek sportaša strahovito se produžio. Uz nekakvu samokontrolu, samodisciplinu, igrači u mojim godinama nisu za ‘staro željezo’. Osjećam se odlično, mislim da mogu odgovoriti zahtjevima trenera, i na taktičkom i fizičkom planu – kaže Grgat, koji je, kako smo kazali, promijenio puno klubova.
NAJBOLJI DANI U CIBONI I GRČKOJ
Gdje mu je, u igračkom smislu, bilo najljepše?
– Definitivno u Ciboni s obzirom da je u to vrijeme zagrebački klub bio među pet najboljih klubova u Europi, rezultatski, organizacijski. Na žalost, to su bile zadnje godine velike, slavne Cibone, nakon toga se dogodilo to što se dogodilo, klub je upao u velike financijske probleme. Nema ništa bolje za jednog igrača kada igra doma, u velikom klubu. Nakon toga najbolji dio moje karijere bio je u Grčkoj, vjerojatno zato što su Grci po temperamentu vrlo sličan narod nama. U to doba grčka liga bila je financijski moćna, nije bilo zastoja s isplatama, a igranje za takva dva velika kluba kao što su Aris i PAOK fantastičan je osjećaj, to morate osjetiti, tu fanatičnu podršku navijača. Dok nisam ga nisam osjetio na svojoj koži, taj mi je fanatizam bio nepojmljiv, recimo poput onog da se u crkvi organizirano moli za pobjedu kluba.
Te četiri godine provedene u Grčkoj bile su mi uistinu prekrasne, dolje sam stekao i dosta prijatelja. Međutim, nije mi žao niti zbog jednog angažmana, u svakom sam klubu dobio nešto, skupio dragocjenu iskustvo.
Ipak, odlazak u veliki Žalgiris ne pamtite baš po dobrom?
– Ni za taj transfer ne mogu kazati da je to bila neuspješna epizoda u mojoj karijeri. Neuspješna je po pitanju da nisam dobio pravu priliku, ali kako sam kazao, ne žalim za ničim. Možda je odlazak u Žalgiris i bila greška, odnosno greška ljudi koji su skrbili o mojoj karijeri jer nisu sagledali kompletnu situaciju. Naime, došao sam u klub koji je godinu prije bio prvak Europe, a koji je zadržao kompletnu centarsku liniju, odnosno Eurelijusa Žukauskasa i Jiri Zideka koji su dali veliki obol u osvajanje europskog naslova. Stoga je normalno da su u tom trenutku kod trenera bili u prednosti za poziciju petice, dok je mene gurao na ‘četvorki’, što nije moja prirodna pozicija, jer sam cijelu karijeru bio čisti centar. Zbog toga smo se nakon šest mjeseci rastali, bez ikakvih repova, shvatili smo da nema smisla međusobno se mučiti.
REPEŠA JE NAJVEĆI TRENER S KOJIM SAM RADIO
– Radili ste s puno velikih trenera. Tko je od njih ostavio najveći utisak na vas?
– Jasmin Repeša definitivno je najveći trener s kojim sam radio. Riječ je o vrhunskom taktičaru i psihologu, koji jako puno individualno radi s igračima, sa svakim ima poseban pristup. Puno me velikih trenera treniralo, recimo u Maroussiju sam radio s Janakisom, u Unicaji sa Scariolom, u Žalgirisu s Kazlauskasom i svi oni imaju tu jednu pobjedničku crtu, ali Repeša je ipak na mene ostavio najupečatljiviji dojam, možda zato što su to bili moji košarkaški počeci, pa sam najviše upijao. Repeša mi je kao mladom igraču posvećivao puno pažnje, usmjeravao me, vjerovao je u mene. Ono što me se posebno dojmilo jest što kod njega nema praznog hoda, stalno je fokusiran na košarku, na ispravljanju grešaka, cijeli je u košarci. Rad s takvim stručnjakom puno mi je pomogao u karijeri – zaključio je stasiti Sinjanin.
