U trenutku izlaska ovog broja Šibenskog tjednika Goran Tomić već je u Pekingu, u svom novom klubu Bejing Baxiju. Na daleki istok odletio je u ponedjeljak navečer ostavivši iza sebe brojne razočarane navijače koji su svjesni kako je upravo on taj koji je od jednog raštimanog Šibenika, koji je preko noći ostao bez gotovo kompletnog kadra momčadi, napravio respektabilnu momčad koja u nastavku prvenstva 2.HNL pretendira na sam vrh. Pod njim su Narančasti igrali prepoznatljiv, dopadljiv nogomet, pa su mu nerijetko zbog toga komplementirali i kolege treneri. U pamćenje nam je ostala ona izjava Tomislava Ivkovića, trenera Lokomotive, koji je nakon utakmice sa Šibenikom kazao kako ‘Tomić s malo jaja radi odličnu kajganu’. Mladi šibenski stručnjak sljedeće će tri godine ‘kajganu’ raditi u kineskom drugololigašu. Da navijači, igrači, uprava Šibenika, sve je njih pogodio Tomićev odlazak, ali ga istovremeno razumiju i nitko mu ne zamjera što je prihvatio tako atraktivnu ponudu. Tomić će nedostajati i nama novinarima. Uvijek dostupan, u bilo koje doba dana ili noći, nikad mu nije bio problem izdvojiti vrijeme za ‘sedmu silu’. Tako je i prije ukrcavanja na avion za daleki istok našao vremena za ovaj oproštajni intervju.
Kako su igrači reagirali kad si im rekao da odlaziš? Poznato je kako si imao izvrstan odnos sa svima.
– Pretpostavljam da im je teško, kao i meni, jer smo bili kao familija. Sa svim igračima odlično sam surađivao, nije to bio čisti trener – igrač odnos, već puno više od toga. Stvorili smo fantastičnu atmosferu i zato mi je bilo još teže otići. Ali, takav je život nas u nogometu, nikad ne znaš gdje će te karijera odvesti.
Igrači te jako hvale, svi ističu i tvoje profesionalne ali i ljudske strane. Gović je rekao kako si ti najveći razlog njegovog povratka u Šibenik, Fuštar također, Tepurić je rekao kako je na Šubićevac došao zbog tebe. Sada si ‘kupio’ i Kineze. U čemu je tvoja tajna, da tako djeluješ na igrače? Koja je tvoja trenerska filozofija?
– Mislim da je najvažnije biti iskren prema igračima, ne muljati im. Tako sam se postavio od početka. Recimo, ako netko ne igra, nastojim mu objasniti zašto je to tako, ne pričam mu bajke i dajem lažna obećanja. Pokušavam im biti ne samo trener nego i prijatelj kojem mogu sve otvoreno reći. Naravno da distanca mora postojati, da trener mora biti autoritet, ali taj se autoritet stječe znanjem, radom, ulaganjem u sebe, a ne galamom. Međusobni respekt je ključan. A čime sam ‘kupio’ gazdu Bejing Baxija da je od petnaestak trenera izabrao mene, ne znam, tim više što i nemam neki bogat životopis. Očito sam mu se svidio kada smo se sastali u prosincu prošle godine, ostavio dobar dojam na njega, jer je rekao kako sam upravo ja trener za njih. Iako, naša komunikacija na engleskom i nije bila baš najtečnija, ha-ha.
Uprava Šibenika bila je vrlo korektna?
– Da, i jako sam im zahvalan na tome. Predsjednik Goran Pauk je stvarno sve lijepo objasnio na onoj presici. I oni su svjesni kako se takve ponude ne odbijaju, da mi nemaju pravo stajati na put. Uostalom, mislim da sam svojim radom na Šubićevcu i zaslužio takav tretman.
Pauk je kazao kako si u godinu i pol dana primio možda jednu plaću?
– Istina, prema mojim izračunima klub mi duguje 20 plaća, ali nikad im nisam zbog toga dosađivao, kukao, uvijek sam bio koncentriran isključivo na rad, na treniranje momčadi. Ja sam vjerojatno najjeftiniji trener u povijesti Šibenika.
POBJEDIO 15-AK TRENERA
Jesu li financije bile presudne da prihvatiš ponudu Kineza?
– Ne. Normalno da mi je bila važna i ta financijska strana ugovora, ali daleko od toga da je to bio ključan faktor. Ono što je presudilo jest perspektiva trenera u Hrvatskoj, koja, na žalost, nije blistava. Treneri u Hrvatskoj vrte se iz kluba u klub, dođu do Dinama ili Hajduka, pa onda opet završe u nekom drugoligašu. Nema nekog normalnog razvojnog puta. Zato sam odlučio vidjeti kako stvari funkcioniraju vani, a uvjeren sam da je to puno bolje nego kod nas.
Znači li to da se u budućnosti ne vidiš više u hrvatskom nogometu?
– Ne. Tko zna što se događati u narednim godinama, gdje ću završiti. Ja jesam potpisao ugovor s Bejing Baxijem na tri godine, ali to nije nikakva garancija da ću ga odraditi do kraja. Jasno da mi je želja okušati se i u nekom europskom klubu, ali bilo bi neozbiljno da praktički na početku trenerske karijere kažem kako sam raskrstio s hrvatskim nogometom. Samo se nadam da će se u međuvremenu neke stvari po pitanju trenerske struke u Hrvatskoj promijeniti. Do tada sam htio probati nešto novo, jer, kako sam već rekao, ne bih si mogao oprostiti da sam odbio ponudu Kineza i onda se pitati što bi bilo da je bilo. Rad u Pekingu otvorit će mi, nadam se, mnoga vrata u daljnjoj karijeri.
Prema ugovoru koji si potpisao, prvih nekoliko mjeseci bit ćeš asistent Nizozemcu Arie Scansu, a onda bi na ljeto trebao samostalno preuzeti klupu Bejing Baxija. Zbog čega takav aranžman?
– Tako sam se dogovorio s gazdom kluba, što je i u redu. Naime, sigurno je da će mi trebati neko vrijeme da se priviknem i upoznam momčad i tamošnju ligu, da pohvatam sve konce. Zato ću u tom prijelaznom razdoblju biti asistent Nizozezmcu Arie Scansu, iskusnom treneru koji je vodio reprezentaciju Namibije, a onda ću na ljeto, kada on preuzme funkciju sportskog direktora, postati prvi trener.
Hoćeš li nastaviti Nizozemčevim putem ili ćeš inzistirati na vlastitoj trenerskoj viziji?
– Jasno kako ću pokušati nametnuti svoj trenerski rukopis, svoju nogometnu filozofiju, kao što sam to napravio na Šubićevcu kad sam preuzeo momčad. Zato su me Kinezi i angažirali, da donesem nešto svoje.
Kakav je dojam ostavio na tebe gazda kluba na razgovoru u prosincu prošle godine?
– Jako dobar, kao čovjek koji točno na što hoće i koji ima plan kako to ostvariti. A njegov je plan dugoročan, želi da momčad raste iz godinu u godinu, želi postepeni progres, a konačni cilj je ulazak u prvu kinesku ligu. Bejing Baxi mlad je klub, osnovan tek 2004., i svjesni su da se napredak ne može dogoditi preko noći. Upravo to je ono što me nagnalo da prihvatim ponudu, taj dugoročan plan i mogućnost da sudjelujem u jednom, nadam se, uspješnom procesu afirmacije kluba.
Je li gazda neki general, kao što to često zna biti u kineskom sportu?
– Ha-ha, nije. Čovjek je biznismen, a vlasnik kluba je neka korporacija. Klub, naravno, ima upravu, ali gazda je taj koji vuče sve konce.
KINEZI ŽELE SURADNJU SA ŠIBENIKOM
Što je s momčadi, kakva je situacija sa strancima? Planiraš li možda kada postaneš prvi trener povući nekog igrača iz Šibenika u Kinu?
– Stranci u klubu mijenjaju se gotovo svake godine, nitko se duže na zadržava, a obično se traže pojačanja na ključnim pozicijama, stoperu, veznom i u špici. Sigurno da ću kada budem odlučivao o pojačanjima pokušati angažirati neke hrvatske igrače, zašto ne i šibenske. Uostalom, i gazda kluba mi je kazao kako ima želju uspostaviti suradnju sa Šibenikom, što bi bilo, vjerujem, na obostranu korist.
Igrao si u Kini, ali od tada je tamošnji nogomet strašno napredovao, puno se novaca ulaže, sve veći broj kvalitetnih igrača iz Europe, Južne Amerike i Afrike odlazi tamo igrati, za kruh u Kini zarađuje i puno poznatih trenera. Dakle, Kina više nije takva nogometna egzotika?
– Istina i zato sam počašćen što sam dobio priliku i ja raditi u jednoj tako nogometno živoj zemlji, u kojoj, recimo radi i jedan Lippi, Antić, i u kojoj igraju ili su igrali igrači poput Drogbe, Anelke. Iako ogromna zemlja, prva i druga kineska liga imaju po 16 klubova i biti trener u jednom od njih velika je stvar. Kineski nogometaši su žustri, brzi, ali taktika im je još uvijek slabija strana i upravo zato se angažiraju srani treneri.
Vratimo se na Šibenik. Dolaze li tvojim odlaskom pod znak pitanja visokopostavljene ambicije za drugi dio sezone, točnije, napad na prvo mjesto?
– Ne bi trebalo. Naravno da je moj odlazak izazvao mali šok, ali siguran sam kako će Šupe napraviti odličan posao, da će nastaviti tamo gdje smo stali. Zato je potez uprave da Šupu imenuje prvim trenerom bio jedini ispravan, dobro je što se nisu odlučili za angažiranjem nekog trenera sa strane. Dobro je što se nastavilo s praksom davanja prilike domaćim, šibenskim trenerima što u prošlosti, na žalost, nije baš bio slučaj. Šupe odlično poznaje momčad, igrači ga vole i poštuju, slično nogometno razmišlja kao i ja, imamo tu neku talijansku viziju nogometa jer je i on sedam, osam godina bio u Italiji. Naravno da će Šupe donijeti nešto svoje i uopće ne sumnjam da će Šibenik i s njim kao glavnim trenerom biti ozbiljan takmac za prvo mjesto.
Obitelj me razumije
Kako je obitelj reagirala kad si im rekao – odoh ja u Kinu na tri godine?
– Bili su, naravno, šokirani, ali razumiju me. Svjesni su kako je to moj posao, da se nikad ne zna gdje će te karijera odvesti. Ja bih vrlo vjerojatno za pola godine ili za godinu svejedno otišao negdje vani, tako da su bili svjesni da će se to kad tad morati dogoditi. U početku nam ta razdvojenost teško padati, ali, Bože moj, preživjet ćemo.
