Započet ću baš tako ovu kolumnu. Nastavak bi bio, ćud, nikada! Nekoliko primjera na zadanu temu dogodilo se u mojem okruženju posljednjih dana. Upravo me to ponukalo na pisanje. Ima li svima nama spomenuta poslovica realno, duboko i životno značenje? Ima, ali… Ma, koliko puta ste to izgovorili? Ja, milijun! Mišljenja sam da se ljudi mogu mijenjati. Ako mogu na lošije, onda sigurno mogu i na bolje, samo je to puno teže. Ljudske navike teško je mijenjati, ali za takve poteze i nema potrebe. Ne mislim u potpunosti mijenjati iz ‘korijena’, barem da mogu promijeniti ‘ono’ loše u sebi. Nameće se pitanje, što je to loše. Sigurno ste se uvjerili kako je neka stvar, događaj ili bilo koja međuljudska relacija koja se vama činila nakaradnom, nekom drugom izgledala sasvim normalno. Međutim, to je laž! Na trenutak u sebi budite iskreni, pa obrnite situaciju. Sada vi budite u ulozi ‘grešnika’, a suprotna strana neka bude u ulozi ‘žrtve’. U tom se trenutku stvari drastično mijenjaju. Kada zamijenite uloge, moći ćete čuti uskličnu rečenicu: ‘To nije isto’! Naravno, kad se povreda ega i poniženje preusmjerilo na tuđu kožu, naravno da nije isto.
MJERA DOBROG UKUSA
Što mislite da li je poslovica ‘vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada’, svjesna i ‘pokvarena’ radnja pojedinca? Hoću reći, je li to dobra poslovica, za sakriti se iza nje? Uvriježeno je mišljenje da se ljudi ne mogu promijeniti. Mogu, ali mijenjaju stvari, odnose, ponašanja, samo kad je, i do kuda je, u njihovom interesu. Jer, objektivno gledajući, svjesni svojih nedostataka, možemo raditi na sebi i pokušati loše stvari mijenjati. Samo da razjasnim jednu stvar. Ovdje se ne radi o manama, poput npr. neurednosti, hrkanja, ne spuštanja daske nakon obavljene nužde… Te stvari niti ne treba mijenjati. To je stvar kompromisa. To su mane koje su dio nas, sve dok realno ne ugrožavaju suživot, nema potrebe za brigom. Možda ponekad nerviraju, ali svatko ponekad nervira nekog drugog. Ovdje je poanta sljedeća. Nikad nisam voljela njuškati po intimnim detaljima iz tuđih života, pa sam smatrala kako je normalno posjedovati neke ‘valjda’ naučene stvari, ponašanja, razmišljanja, stavove, koje su ti u kući ‘usadili’. To su nekakva nepisana pravila, koja su jednostavno takva. I svi smo mi griješili u životu, ali sve ima svoje granice. Jedna od tih osobina jest dostojanstvo. Što god radili u životu (stvar pojedinca), mora postojati granica ili ‘mjera dobrog ukusa’. Moja baba bi to razdvojila pa kazala, sram i poštenje! Svi bi mi te tri karakteristike trebali imati i o njima se ne govori. Slijedi tužni dio… Svijet kojeg sam spominjala na početku, nažalost, ne poznaje takve ljudske karakteristike ili vrline. Stoga smatram da su to svjesno interesne radnje onoga tko ih pokušava provoditi. Pa, zar svi ne želimo, svakim danom biti bolji ljudi? Ili ja opet živim u zabludi? Bit će da je tako! Možda nam samo ponekad odgovara biti licemjeran. Ta skupina likova koji tako dijele svijet u 21. stoljeću su slabići koji moraju biti u centru, pa ih zovemo egocentricima.
ŽIVOT JE MONOPOL
Složili se vi samnom ili ne, mišljenja sam da takvi svojim nastupom omalovažavaju suprotan spol, slabiji, naravno. Iako ne tuku ženu, oni je ponižavaju na drugačiji način. Svjesno ili ne, to njima ostavljam. Ne kažem da ponekad i ja nisam bila takva, ali to se ne radi ljudima koje voliš. Licemjeran svijet kojim smo okruženi, licemjerni ljudi s osmjesima Jockera, lažni profili, nemoralni i bešćutni homosapiensi, naša su realnost. Bolje rečeno, s njima dijelimo svakodnevicu. Da se vratim na poslovicu i iznesem zaključak. Svi se mi mijenjamo i prilagođavamo kad je to u našem interesu. Vuk, dlaku i ćud mijenja ili ne mijenja, zavisi što mu i kad odgovara. Zavisi o prilici, kako mu je lakše. Moram naglasiti da je takvim profilima vrlo bitno što licemjerno drušvo smatra prihvatljivim. Sve su to igre i igrice s kojima smo svi jako dobro upoznati, a život je jedan veliki ‘Monopol’! Na vama je… Zaigrajte!
