Krajem ovog svibnja posjetila sam svoju obitelj koja već nekoliko godina živi na samom jugu Norveške, u mirnom gradiću po imenu Mysen 60-ak kilometara od glavnog grada, Osla. Norveške šume, jezera, rijeke i proplanci ne samo da su ispunili moja očekivanja, nego su ih nadmašili u tolikoj mjeri da, nakon što sam proputovala 30-ak zemalja svijeta, bez mnogo razmišljanja mogu reći da je Norveška jedna od najljepših zemalja koje sam dosad vidjela. Jednog smo sunčanog i toplog dana sjedili na terasi i promatrali šumu nasuprot kuće, visoke vratove breza i borova, kad mi je bratić rekao da šumu koju gledamo ne smiju posjeći zato što se smatra da se tu nalazi vikinško groblje. Gusta mračna šuma čije je tlo prekriveno mahovinom i prepuno humaka, istog je trena zagolicala moju maštu.
RUNSKI ZAPISI
Vikinzima se danas naziva stanovništvo koje je u ranom srednjem vijeku živjelo na prostoru današnje Danske, Švedske, Norveške i Finske. Često se upotrebljava i naziv Normaništo znači ‘ljudi sa Sjevera’i to ponajviše za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju. Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima. Ono malo što jestnapisano, napisali su uglavnom stranci, svećenici i redovnici iz mjesta koja su Vikinzi napadali i to u obliku pisama upućenih biskupima ili vladarima u kojima se tražila zaštita od Vikinga čije su izgrede nerijetko preuveličavali u svojim opisima. Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih sagaporijeklom iz 13. st.Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu i,ponajviše, na kamenim stijenama. Zapisi su stajali na vidnim mjestima duž putova i plovnih rijeka, a uglavnom svjedoče o smrti ili nestanku nekog Vikinga. Podizali bi ih rođaci poginulih ili hvalisavi lokalni moćnici. Vikinzi su, istina, veoma mnogo putovali, a mnogi im povjesničari pripisuju otkriće Amerike. Naime, na američkom poluotoku Labradoru pronađeno je nekoliko predmeta koji bi mogli pripadati Vikinzima, a u jednoj indijanskoj naseobini u američkoj državi Maine pronađena norveška kovanica iz 11. stoljeća. Islanđanin Erik Crveni protjeran je s Islanda zbog ubojstva te je otplovio na zapad, sve do Grenlanda koji ni tada nije bio, kako mu ime govori, ‘zelena zemlja’ već je to bio trik Erika Crvenog kojim je htio pridobiti što više ljudi da krenu s njim i osnuju koloniju, što se i dogodilo krajem 10. stoljeća. Tamo su osnovali dvije kolonije koje su postojale oko 500 godina prije nego su nestale, vjerojatno zbog toga što kroz nekoliko stoljeća Norveška, pod čiju je vlast Grenland pao, nije slala namirnice. Vikinzi su imali bogatu mitologiju i štovali su niz bogova prinoseći im razne žrtve, lako moguće i ljudske.
DRUGA VIKINŠKA STRANA
Mnogo je toga vezanog uz Vikinge plod bujne mašte i iskrivljavanja činjenica.Premda su danas njihov zaštitni znak, Vikinzinikad nisu nosili kacige ukrašene rogovima.Ta zabluda vuče korijen iz jedne pronađenerogate kacige, no ona datira daleko prije vikinškog doba, a vjeruje se da je služila u obredne svrhe. Osim toga, za razliku od prljavih divljaka kakve ih često viđamo na filmu, Vikinzi su, za srednji vijek, bili neuobičajeno uredni. Svakog su se dana češljali, svatko je imao svoj vlastiti češalj, kupanje je bilo svake subote, a poznavali su i sapun. Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjeg vijeka spajajući Istok sa Zapadom i Sjever s Jugom.Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su znali, gotovo poput mafijaša, tražiti novac kao garanciju da neće napasti. Međutim, istina je da je vrlo mali broj njih sudjelovao u vikinškim putovanjima budući da su većinu Vikinga činili miroljubivi seljaci i obrtnici. No, dok sjedim na humku usred norveške šume i razmišljam o ljudima koji su nekoć tu živjeli, ne mogu si pomoći a da ih, nimalo zlonamjerno, ne zamišljam upravo onako kako su ih crtali u dječjim slikovnicama.
