Stigavši u Wanaku u popodnevnim satima, krenuli smo u potragu za smještajem. Moj domaćin koji me je trebao ugostiti preko couchsurfinga je u posljednji trenutak otkazao pa sam morao pronaći hostel. Amerikanac, s kojim sam ustopao prijevoz do Wanake i kojemu sam zaboravio ime, je pod svaku cijenu želio izbjeći Base hostel popularan među backpackerima, no na kraju smo upravo tamo završili jer je bio najjeftiniji. Kada nam je dodijeljena šesterokrevetna soba koju smo dijelili s četiri zgodne Skandinavke, moj kolega putnik je odjednom promijenio priču, smatrajući Base hostel jednim od boljih opcija, a nakon nekoliko popijenih piva na terasi hostela, Base mu je bio najbolja moguća, pa čak i jedina opcija.
Noć smo probdjeli u razgovoru o bugarskoj primijenjenoj umjetnosti i njenom utjecaju na moldavsku arhitekturu uz sok od brusnice i šumskog voća.
Sljedećeg jutra sam ostavio Amerikanca da spava, a ja sam krenuo u razgledavanje zanimljivosti oko gradića i jezera Wanaku s laganom mučninom u želucu (zasigurno je soku od brusnice istekao rok valjanosti). Vrativši se u hostel u večernjim satima zatekao sam Skandinavke i Amerikanca u ispijanju soka od marelice i maline te sam im se pridružio pa smo duboko u noć svi zajedno razgovarali o postmoderni u bjeloruskoj književnosti i proizvodnji gusjenica za kazahstanske tenkove u kineskoj južnoj pokrajini Guangdong.
OSMO ČUDO SVIJETA
Sav taj silni sok proteklih dana mi je pomalo naškodio pa sam se ujutro iskrao iz sobe, ostavivši uspavanim cimerima oproštajnu poruku, te se uputio prema izlazu iz gradića u potrazi za najpogodnijim mjestom za stopiranje.
Sljedeća destinacija je bio Queenstown koji također leži na predivnome jezeru koje se ovog puta, začudo, ipak ne zove Queenstown već Wakatipu.
Gradić mi se odmah svidio, a kad sam u centru ugledao još jedan Base hostel, pokleknuo sam pred izazovom i ponovno odsjeo u tom ne baš ‘najavanturističkijem’ smještaju.
Queenstown sam obašao uzduž i poprijeko i definitivno mi je najupečatljiviji i najljepši gradić čitavog Novog Zelanda.
No, ono što najviše privlači turiste u ovaj predio otoka jest fjord Milford Sound kojega je Rudyard Kipling (za one koji ne znaju – sram vas bilo – engleski pisac najpoznatiji po romanu ‘Knjiga o džungli’) nazvao osmim čudom svijeta i koji je, navodno, najveća turistička atrakcija Novoga Zelanda.
Nalazi se u regiji Fiordlandu, u kojoj je smješteno desetak ‘Sound-ova’ od kojih je Milford Sound možda i najatraktivniji. Sound je iznimno duboka uvala, područje gdje ocean ulazi duboko u otok. Te uvale su nastale na mjestima gdje se glečer spuštao s planina, lomio i rušio sve pred sobom kao nekoć Arnold Schwarzenegger, te naposljetku s jedne strane svojim djelovanjem, a s druge djelovanjem oceana i inih sila stvorio prekrasne duge uvale sa strmim travnatim obalama te mnoštvom vodopada (Arnoldu za takvo nešto ne bi trebale druge sile).
Odlazak do fjorda i vožnja brodom nisu nimalo jeftini te sam upoznao mnoge backpackere u hostelu koji su odlučili preskočiti posjet Milford Soundu, a kad sam ih upitao zašto su onda došli tu i platili mnogostruko skuplje avionske karte, odgovor je glasio: ‘partyyyy’.
– Jebo vas partyyyy – odgovorio sam, naravno da ću ‘partijati’, ali to mogu i kući, ovdje sam ipak prvenstveno došao nešto vidjeti i doživjeti, uostalom, ako ste dovoljno izdržljivi, može se i jedno i drugo.
Spavanje od 4-5 sati na putovanju ovakve vrste je pravi luksuz koji se priušti jednom u desetak dana, a ja sam taj luksuz upravo iskoristio te sam svjež i relativno odmoran ranim jutrom krenuo u posjet najvećoj atrakciji izuzetno atraktivnog Novog Zelanda.
Sama vožnja od nekoliko sati do Milford Sounda je prilično spektakularna, ali kroz jednosatnu kružnu plovidbu fjordom na turističkom brodu nisam vidio ništa toliko fascinantno. Vodopadi su visoki (iako manje spektakularni no inače zbog nedavne suše), morski lavovi se izležavaju na stijenama, sve je puno zelenila, vrhovi su prekriveni snijegom – sam fjord jest izuzetno lijep, ali sam ipak, čuvši sve hvalospjeve o njemu, očekivao više.
Pomalo razočaran vratio sam se u Queenstown u večernjim satima, u pravo vrijeme da se pridružim onima koji su tu došli samo radi noćne zabave.
Ta noćna zabava mi je nakon tri dana dopizd… dozlogrdila i dodatno stanjila budžet pa sam se uputio na svoju zadnju destinaciju na Novome Zelandu, grad Christchurch, prije nego zakoračim i na šesti kontinent.
GRAD – RUŠEVINA
Nisam želio izgubiti nekoliko dana na stopiranje do udaljenog Christchurcha pa sam kupio kartu za autobus – no ne do krajnje destinacije, nego samo do obližnjeg gradića koji je usputna autobusna postaja. Cijeli ostatak puta sam se prošvercao s mišlju da ako me i izbace, uvijek mogu stopirati. Svi vi koji osuđujete ovakve moje radnje, odite na Novi Zeland i probajte tu ostati neko vrijeme – uz onakve cijene, garantiram vam da bi i vi vjerojatno radili slične stvari.
Stigavši u Christchurch plativši samo desetinu puta, cilj mi je bio pronaći cure koje su prihvatile moj zahtjev za besplatnim smještajem preko couchsurfinga. Jedva pronašavši mapu grada shvatio sam da je smještaj udaljen barem dva sata hoda od centra gdje sam izašao iz autobusa. Već premoren samom vožnjom i malom količinom spavanja, krenuo sam na još jedan marš s 20-ak kilograma na leđima.
Čuo sam priče o Christchurchu kao prelijepom gradu kojeg je nedavno pogodio razoran potres, ali ono što sam vidio me je sasvim prenerazilo. Grad je jedna velika ruševina, tj. gradilište jer je obnova u punome jeku, dok je veliki dio centra grada ograđen (crvena zona) te su postavljeni stražari da nitko ne bi ušao u taj dio jer je opasnost od rušenja oštećenih objekata velika. Crvena zona je predgrađe duhova – izgleda sablasno, sve je napušteno, čak i luksuzni hotel u kojemu su ostali ukrasni predmeti, namještaj, sobe, kreveti…kreveti??! Tad mi je sinula još jedna ideja u kategoriji ‘Gogini biseri’…
PIŠE: GORAN SUBAŠIĆ
