Već dvorište samostana i crkve sv. Frane u Šibeniku daje naslutiti da se radi o posebnom kamenom zdanju koje krije brojne tajne minulih vremena i vrijedne dokaze bogate kulturno-povijesne baštine stoljetnog Krešimirovog grada. Tu su crkvice sv. Martina, sv. Mihovila i crkva sv. Frane kao nacionalno svetište prvog hrvatskog sveca, Nikole Tavelića. Tu su i vrata iza kojih su se nekoć nalazile učionice prve osnovne škole u Šibeniku, a dobro upućenom posjetitelju neće promaknuti ni orgulje Petra Nakića…
Dalo bi se napisati stranica i stranica o svemu što to dvorište i njegovi zidovi kriju od pogleda, a fra Nikola Mate Roščić udovoljava znatiželji ekipe IŠ-a i otvara nam vrata franjevačke knjižnice koja sadrži preko deset tisuća raznih zapisa, što je čini jednom od pet najvrijednijih knjižnica takve vrste u lijepoj našoj.
KAKO SE PISALA POVIJEST
Franjevački samostan i crkva oduvijek su bili dio gradske infrastrukture, no nisu oduvijek stajali na istom mjestu. Prema propisu sv. Frane, ni samostan ni crkva nisu smjeli biti građeni unutar grada, no namjera Mladena Šubića da osvoji rodni grad, a samostan preda svojoj vojsci, natjerala je gradsko vijeće na presedan pa se samostan i crkva sv. Frane od 1320. godine nalaze na današnjem mjestu.
„Ovamo su preneseni iz Psare, koja se nekoć nalazila iza stare pošte, na kamenu iznad Drage koja je tada bila lučica, a gdje se nalazila franjevačka barka. Vidite, gradske zidine se nalaze odmah iza crkve, a u crkvi je bilo groblje, jer teško da bi ovoliki prostor u samom gradu bio prazan“, govori nam fra Mate dok stojimo u dvorištu. A knezovi Bribirski, točnije Šubići, prema njegovom mišljenju, imali su itekako velik utjecaj na arhivsku građu koja nam je ponuđena na uvid. Naime, smatra da su mnoge knjige stigle iz švicarskog Sant Gallena u crkvicu sv. Marije u Bribiru, odakle su je za vrijeme najezde Turaka, u šibenski franjevački samostan sklonili sami Šubići.
„Ova knjiga je zapravo Biblija, ali nije kompletna. U njoj se nalaze određene knjige iz Biblije pisane na pergameni. Rađene su u benediktinskoj opatiji u Sant Gallenu i, po mom sudu, na isti su način došle ovdje. Ono što je zanimljivo za ovu knjigu jest da su neki istraživači, koje su fratri pustili u knjižnicu u 19. stoljeću, izrezali inicijale. To je velika šteta, a po svoj prilici, to je učinio Ivan Kukuljević Sakcinski da bi to prodavao za skupe pare u Beču. To su stvarno vrijedne stvari“, upozorava nas naš tumač dodajući kako je riječ o građi dobro poznatoj u svijetu, a za koju se više zanimaju strani naučnici, negoli domaći.
ŠIBENSKA ZAGONETKA
Zasigurno, najvrijednije što šibenski franjevci brižno čuvaju jest najstariji hrvatski poetski tekst pisan latinicom poznatiji kao „Šibenska molitva“ koju pojedini autori znanstvene literature koja obrađuje mjesto i vrijeme njenog nastanka, kao i autora, nazivaju i zagonetkom. Ipak, smatra se da je kodeks nastao tijekom 14. stoljeća, baš kao mnogo toga što su i naše ruke tamo dotakle, na relaciji između Bribira i Šibenika.
„Ovo je vrijedna knjiga o kojoj su napisane i o kojoj se upravo pišu doktorske radnje. To je pravo zlato na njoj, a pisana je na koži, pergameni“, govori nam fra Mate za jednu od vrijednih knjiga koje drži u rukama, dok joj se mi bojimo i približiti ne želeći riskirati da je nehotice oštetimo. „Ce livre apartient a moi, Claude Marie, jeune fils…“, stoji na koricama jednog od molitvenika iz arhive samostanske građe koja je nekoć pripadala mladom francuskom vojniku. I nisu samo molitvenici ono što se tamo može pronaći.
„Naša knjižnica broji 148 kodeksa ili rukopisa, djela napisanih u rasponu od 1500. godine do 19. stoljeća. I to je prvi segment, prva razina starih knjiga, a ovo iza rešetaka, pod ključem je druga i to su inkunabule, odnosno prvotisci. Imamo ih 161, pa je odmah nakon dubrovačkog samostana dominikanaca ovo druga najbogatija knjižnica inkunabula u Hrvatskoj“, navodi naš sugovornik o carstvu knjiga bogatom što brojem, što sadržajem. Jer ima tu duhovnih knjiga, teološke tematike, knjiga iz života svetaca, humanističkih znanosti, rječnika i gramatika grčkog, latinskog i hebrejskog jezika.
MUČENIK NIKOLA TAVELIĆ
Kad slušate o građi, ime Bribir ne prestaje se pojavljivati pa se isto događa i kad je u pitanju život mučenika Nikole Tavelića. „U knjižnici postoji knjiga iz Bribira u kojoj je upisan ili prepisan na pergameni izvještaj o mučeništvu sv. Nikole iz 1391. godine. Dvije godine nakon toga došao je izvještaj jer je u to vrijeme, kad je Nikola trpio mučeništvo, u Jeruzalemu bio još jedan fratar, Hrvat i, izgleda, iz Šibenika. Za vjerovati je da je, osim u Avignon papi i generalu reda, vrhovnom poglavaru franjevačkog reda, poslan i treći izvještaj u Šibenik, odakle je Nikola“, slušamo dijelić povijesti koji nas čini ponosnim što koračamo kalama stoljetnog grada.
I DOBRO I LOŠE
Povremeno su pojedini narodi koji su osvajali tadašnji prostor Hrvatske, pa samim time i Šibenik, značili i dobro i loše za grad, njegove građane, a takvi su bili i Francuzi koji su na trenutak ugrozili opstanak samostana, da bi ga naposljetku obogatili kompletnom Francuskom enciklopedijom nastalom u doba poznato kao vrijeme francuskog prosvjetiteljstva. „Zanimljivo je da je Enciklopedija došla baš ovdje, kupiti je u ono vrijeme bio je veliki izdatak. Tu je preko 30 svezaka u kožnom uvezu. Mislim da bi trebalo pisati romane o tome kako su pojedine knjige došle amo“, kaže fra Mate i potom nastavlja: „Po mom sudu, ovo je dar francuske uprave u Dalmaciji s početka 19. stoljeća. Zašto tad? Jer je tada, u vrijeme dolaska Francuza, Napoleonove vojske, samostan trebao biti zatvoren i pretvoren u vojarnu, konjušnicu. Ali, šibenski gradski oci pisali su upravi da to ne čine jer su fratri zaslužni za život grada i jer je već tada ovdje bila prva osnovna škola javnog karaktera. Sad je zadnja otvorena na Meterizama što je dva stoljeća nakon otvorenja prve“, znalački povezuje prošlost i sadašnjost. Istu je školu pohađao i glasoviti Nikola Tomasseo koji je živio u kući preko puta samostana, a čiji je, pak, stric Antun Tomasseo predavao u istoj školi.
DRŽAVA MAĆEHA
Nažalost, sve priče koje se kriju unutar zidina samostana i crkve sv. Frane ne stanu u IŠ, a isto je zatvoreno za javnost pa donosimo tek djelić svega da zagolicamo maštu čitatelja i natjeramo ga da se zainteresira za prošlost i sadašnjost svojih predaka i ono što nam je ostavljeno u nasljeđe. Jer, ima onih koji za to ne mare previše. „Održavanje građe naša je briga. Država se ponaša kao maćeha, i gore. Ima već 20, 30 godina da nisu obnovili nijednu knjigu, a knjige bi trebalo obnavljati“, ogorčen je prvi čovjek jedinstvene knjižnice kakvih sigurno nema mnogo u Hrvatskoj.
