Boravak u starim kamenim kućama, na seoskim imanjima, korištenje predmetima koji su davno izbačeni iz upotrebe, jela pripremljena po recepturi iz starih kuharica, šetnja u prirodi, susret sa životinjama – sve to nude 250 seoskih domaćinstava u zaleđu Dalmacije. Trend razvoja turizma u ruralnom prostoru sve je prisutniji i u Šibensko-kninskoj županiji, a u prilog tome govori četrdesetak registriranih agroturističkih imanja, OPG-a, kuća za odmor… Vlasnici ovih oaza mira, savršenih za bijeg od svakodnevne vreve i stresa, spremni su za turističku sezonu, ali i za Europu. Ne boje se krize, a na budućnost gledaju optimistično, nadaju se fleksibilnijim pravilnicima i brzim dozvolama za rad. Jedini problem koji ih u poslu koči jest – birokracija.
EUROPA ZEMLJA RAZUMA
– Europa nije polupismeni državnički aparat koji suludo provodi sve propise, Europa je zemlja razuma i ja joj se radujem. Nama, OPG-ima trenutno je u RH postavljen jedan nemogući okvir za poslovanje. To je jedna čudna kombinacija raspamećenog zakona, i toga u Europi nema. Danas mi u načelu možemo pružiti, prezentirati i prodavati domaću spizu spremljenu na tradicionalan način, no da bismo pripremili tu spizu i stavili je u prodaju moramo biti registrirani za proizvodnju. To u prijevodu znači da bismo za sve ono što gostima nudimo, trebali imati mini farmu, mini klaonicu, mini siranu, mini pršutanu, mini vinaru. A, da bi sve to imali trebalo bi investirati jedno milijun ili dva kuna, koje nitko od nas ne bi vratio u sto godina – otkriva Frane Rakić, vlasnik seljačkog domaćinstva ‘Kamena kuća’ u Pakovu selu, navodeći samo neke probleme svog poslovanja. Ovaj simpatični poduzetnik začetnik je seoskog turizma u našim krajevima. Ideju za pokretanje posla dobio je još davne 1981., prve goste u svojih pet kamenih kućica primao je 1989., a posao je uspio registrirati tek 2005. godine. Danas s obitelji, suprugom Gordanom i djecom Martom i Franom, vodi posao od kojeg još ne može živjeti, ali zato turistima pruža nezaboravan autohtoni ugođaj dalmatinskog sela uz pravu domaću spizu.
GRADIŠĆANSKI HRVATI
– Naslijedio sam pet kamenih kuća u dubokoj hladovini i došao je trenutak da se odlučim – ili srušiti ili obnoviti. Spontano smo ja i Frane Bilić pokrenuli SKUD Pakovog sela, u jednom trenutku na imanje mi je došlo 300 gradišćanskih Hrvata, pa drugi put 300 Švicaraca i onda smo rekli – zašto ne! To je bilo prije Domovinskog rata, radili smo pod SKUD-om, jer drugačije nisi mogao. U međuvremenu je došao rat… I turizam je nestao. Nakon rata počeo sam polagano ponovo uređivati imanje, a 2001. diskretno primati prve goste. Tada sam odlučio posao registrirati, i tu počinju moji problemi koji su trajali četiri godine. Državni činovnici, odnosno državna uprava kruto se držala zakona, a ja nisam popuštao, nisam htio staviti mramor i pločice u restoran. Htio sam prikazati autentičnu obiteljsku starinu sa svim čarima kamena, tragovima čađe… Poslije nekoliko godina borbe s administracijom, napokon 2005. pokrećem posao i od tada radim konstantno – priča nam Frane Rakić. Osim restorana, obitelj Rakić vodi vinotočje, odnosno obrađuje 1.000 loza starog i 800 loza novog vinograda. Proizvedu ukupno 1.000 litara vina plavine, babića, maraštine, pošipa, što je dovoljno za potrebe OPG-a. Od gostiju najbrojniji su Francuzi i Skandinavci, dok je domaći gost kompletno nestao. Prije krize kroz vinotočje i izletište znao je sezonski ugostiti i do 4.000 turista. Danas se broj doslovno prepolovio.
– Da sam nastavio raditi kao zlatne 2007. mogao bih od ovog posla živjeti, međutim kriza je odradila svoje i danas mogu reći da nam je ovo obiteljski hobi. Ukratko, nitko ne može raditi šest mjeseci, dva puta tjedno i živjeti od toga, trebao bi biti genijalac. Ovo je, ustvari, plaća za moju ženu – zaključuje Rakić.
Desetak kilometara od Pakova sela, u Lozovcu, točnije zaseoku Čogelja, druga atmosfera. Zdravko Čogelja sa suprugom Lidijom i sinom Ivanom, nakon nekoliko godina ‘muka s papirima’ našao je najbolju formulu za seoski turizam – registrirao je obrt.
– Htio sam napraviti dalmatinsku kuću za odmor u kojoj čovjek može uživati bez opterećenja. S prijateljima sam polako obnavljao svoju obiteljsku ostavštinu, da bi danas na svojih 3.500 metara četvornih imanja iznajmljivao apartmane Nijemcima, Austrijancima, Talijanima, a odnedavno sve više i Britancima. Imam kuću s dvije sobe, i dva apartmana i mogu primiti 10 osoba istovremeno. U međuvremenu sam sagradio još jedan apartman, ali kako nije legaliziran ne mogu ga iznajmljivati, tako da zbog papira na njemu gubim dvije godine. To je hrvatska birokracija – kazao je Zdravko, otkrivajući kako je više nego zadovoljan poslom. Tvrdi da je za ovu turističku sezonu već popunjen, prvi gosti su mu počeli dolaziti 15. svibnja, dok zadnje prima 15. rujna.
ZARADIŠ I POTROŠIŠ
– Zarađujem oko 2000 eura bruto, što i nije neki novac i sve ulažem u razvoj seoskog turizma, odnosno svog imanja. Ove godine, primjerice, sagradio sam bazen od 24 metara četvorna. Htio sam da bude veći, ali onda bi trebao zaposliti spasioca, što je kompletni apsurd – priča nam Zdravko Čogelja, otkrivajući nelogičnosti u svom poslu. Ljuti ga i činjenica što vlastitog nezaposlenog sina nije mogao zaposliti uz poticaj, kao i što lokalna vlast ne iskoristi okolne ceste i brdske staze za razvoj biciklističkog ili bike turizma.
Turisti oduševljeni krajolikom
Na imanju Zdravka Čogelje zatekli smo dvije obitelji iz Njemačke koji su prvi put u posjeti Hrvatskoj.
– Imate prekrasnu zemlju i prirodu. More je blizu, a imanje na kojem se odmaramo opet mirno i izolirano od gradske svakodnevnice. Kako imamo mnogo male djece bilo nam je bitno da kuća ima veliki vrt, a to smo kod gospodina Čogelje dobili. Nažalost, nismo imali sreće s vremenom, ali sigurno ćemo se vratiti – kazale su obitelj Zimmertiann i Kirchhoff iz Frankfurta.
