Na čitanje knjige ‘Ljepši kraj’, o kojoj u to vrijeme nisam znala apsolutno ništa, naročito su me privukle dvije stvari. Prva je bila naslovnica – mistična, snijegom zametena fotografija nepoznatog muškarca i njegovog psa kako hodaju preko zaleđene doline podno maglovitih, visokih planina. Sasvim jednostavna, a opet tako puna aluzija, očekivanja i strepnji, zaintrigirala je i čitateljicu i putnicu u meni koje su se pitale što bi se moglo kriti iza tako zanimljive i nedorečene fotografije. Drugi je poticaj bio sam naslov, kako mi se činilo, dvojakoga značenja – ljepši kraj u smislu krajolika ljepšeg od onog na slici ili, pak, onoga u kojem će biti riječ u knjizi odnosno ljepši završetak radnje koja će me, sasvim sigurno, uvući u sebe i odvesti na putovanje. Sve me to osmjelilo i potaknulo da jednog kasnog poslijepodneva u veljači u knjižnici posudim sve poznatije ime BekimaSejranovića.
NIGDJE I NIOTKUDA
Sejranovićase ponajviše spominjalo kad je njegov prvi roman ‘Nigdje, niotkuda’,naslovljen po jednoj pjesmi riječke skupine Let 3, ovjenčan uglednom književnom nagradom ‘MešaSelimović’koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.U romanu ‘Ljepši kraj’priča se, barem otprilke, nastavlja tamo gdje je stala u prvom romanu. Junak i pripovjedač, koji nas je već upoznao sa svojim djetinjstvom i mladošću provedenim u neobičnom i prilično raširenom geografskom trokutu kojeg čine Bosna, Hrvatska i Norveška, u novome romanu i u zrelijim godinama ponovno traga za životnim uporištem i spoznajom, propitujući se neprestano o životu i o pisanju, o neraskidivomisprepletanju fikcije i zbilje u kojem često ‘priča preuzima kontrolu nad stvarnošću’. Preko dvije glavne pripovjedne niti pratimo razvoj i zaplet norveške i bosanske priče iz života glavnoga lika. U Norveškoj se, naime, dogodila drama, a u Bosnu se dvije godine poslije junak došao od te drame odmoriti i oporaviti. I, kako to obično biva, upasti u novu.Vrativši se iz Osla, nakon tužnoga kraja ljubavne veze, na djedovo imanje, zabito i zapušteno imanje u lijepoj bosanskoj provinciji, pripovjedač se prisjeća boravka u Norveškoj i dijela svog života koji vrvi zanimljivim likovima od kojih je najznačanija njegova voljena Catherine, sredovječna žena s odraslom kćeri iz propalog braka s Makedoncem koji ju je ostavio jer je otkrio da je homoseksualac. Usporedno s tim priča i bosansku priču u kojoj se pojavljuju ništa manje zanimljivi likovi, primjerice, neki njegov daljnji rođak koji ga želi oženiti za svoju sestru. Sestra Alma, s druge strane, želi po svaku cijenu pobjeći u inozemstvo od drugoga brata i oca koji su se priklonili vehabijama. Pravi razlog njene želje da se, makar lažnim brakom, dokopa Norveške, posve je drugačije prirode… Njegov boravak u miru djedove kolibe nipošto nije idiličan jer ga muče i problemi s pisanjem, baš kao i okolica koju naseljavaju daleki rođaci sa svojim čudnim idejama, selo koje su naselili vehabije i sl.
INTIMAN I EMOTIVAN…
Sejranović je iznimno efektno spojio dvije naoko nespojive sredine i priče koje one nose sa sobom, asocijacije i sjećanja. Norveška i bosanska kako ljepota tako i tjeskoba dojmljivo su isprepletene u romanu koji brzinom odvijanja radnje i zanimljivim epizodama drži pozornost od početka do kraja. Roman ‘Ljepši kraj’ je smiren i kontemplativan, intiman i emotivan, ali istovremeno i napet i veoma zanimljiv.Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom, a nedugo zatim seli se u Rijeku. Od 1993. živi u Oslu gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. S norveškoga je preveo djela Ingvara Ambjørnsena i Frode Gryttena, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče ‘Veliki pusti krajolik’ koja donosi izvrstan prikaz suvremene kratke priče sa sjevera.Živi i radi na relaciji Oslo – Hvar.
