Noć se već davno spustila kada me ludi Irac iskrcao na željezničkom kolodvoru u predgrađu Newcastlea odakle mi je začuđujuće jeftinim noćnim vlakom, čija je cijena karte više odgovarala nekoj državi u jugoistočnoj Aziji, nikako Australiji, trebalo oko tri sata do Sydneya, zadnje destinacije na ovome putu. Stigavši u Sydney iza 1 u noći, šanse za pronalazak smještaja su mi bile minimalne te sam krenuo u potragu za najpogodnijim mjestom za prespavati.
‘Spavanje’ na želj.kolodvoru u Sydneyu je zasigurno jedan od zanimljivijih događaja na ovome putovanju – takvu plejadu frikova, čudaka, cirkusanata, narkomano-pijanaca, transvestita ili najobičnijih lopova teško možete pronaći negdje drugdje, a ja sam postao jedan od aktera tog kazališta apsurda.
Doduše, nakon toliko neprospavanih noći te stopiranja i gladovanja, čak sam fizički i izgledao kao netko tko živi na ulici, a u tu ulogu sam se sasvim uživio na ovome putovanju.
Kada mi je prišao neki čovjek u dronjcima i upitao da mu dadem nekoliko dolara, a onda se u isti čas predomislio i rekao: ‘ahh, nisam odmah primijetio, i ti živiš na ulici’, shvatio sam da je moj fizički izgled poprimio anti-Čobanković oblik.
Iznimno umoran, rasprostro sam svoju vjetrovku na pod, obukao svu robu na sebe, jer je noć bila prilično hladna, te krenuo na počinak uz zvuke policijskih sirena, raznoraznih krikova, psovki prostitutki i napaljenih (razvaljenih) mušterija, nervoznog lupkanja očajnih narkomana u potrazi za ‘šutom’ te koraka raznoraznih ‘stanovnika’ kolodvora noću.
CJENOVNA APSURDNOST
Čak i pored iznimne iscrpljenosti, ti zvukovi mi nisu dopustili da utonem u san jer sam se svaki trenutak osvrtao da vidim o čemu se radi. Naposljetku sam stavio slušalice u uši samo da minimaliziram vanjsku buku i uz opuštajuću glazbu ipak uspio odspavati sat-dva u nadi da se neću prisilno probuditi s nožem pod grkljanom, dok je moj nožić ipak bio pripravan u džepu. Još prije samog svitanja napustio sam svoje kolodvorske cimere te se uputio u potragu za hostelom u Kings Crossu, mirnoj četvrti Sydneya poznatoj po čednosti, moralu, mnoštvu kršćanskih škola, prohibiciji, celibatu, molitvama u tišini, zabrani izlazaka nakon 22 sata, kampanjama protiv droga te zdravom i uzornom načinu života – za pravu sliku četvrti potrebno je samo sve nabrojano obrnuti.
Pronašavši hostel koji mi je baš bio po mjeri, ostao sam nekoliko dana u tišini hostelskih zidova u predanoj molitvi proučavajući Bibliju. Svim proučavateljima Biblije toplo bih preporučio Kings cross, naročito ako im je priča o Sodomi i Gomori draži dio svete knjige.
No Sydney nije samo Kings cross i ‘molitva’, to je grad s daleko poznatom lukom u kojoj su smješteni simboli grada, a i čitave Australije – Opera House i tek nešto manje popularan Harbour Bridge. Kad sam već kod Harbour Bridge-a, moram spomenuti australsku cjenovnu apsurdnost koja graniči s ludilom – za uspon na most, s kojeg se navodno pruža fascinantan pogled na luku(ne bih znao), potrebno je izdvojiti gotovo 2000 kuna. Još veći je apsurd što se karta treba rezervirati mnogo ranije jer je sve unaprijed rasprodano. Zar u Sydney turistički dolaze samo šeici, naftaši i hrvatski političari??? Uz takve cijene, razgledavanje grada nije bilo ‘dubinsko’ te sam sve znamenitosti pregledao isključivo izvana. Vrativši se u četvrt u kojoj bi inicijativa ‘U ime obitelji’ zasigurno dobila stopostotnu potporu, a gospođa Željka Markić ispunila svoj skriveni san o sudjelovanju u cjelonoćnoj gang-bang molitvi s obraćenim gayevima, shvatio sam koliko sam zadnjih dana proveo u duhovnom bdijenju pa sam, preko couchsurfinga, našao smještaj daleko od Kings crossa.
Moj zadnji domaćin na ovome putu je bio jedan gay kojemu couchsurfing stranica vjerojatno služi za pronalazak seksualnih partnera. Uvidjevši da od mene neće biti neke koristi za ‘ispunjavanje’ njegovih želja, prestao je s upucavanjem, ali je ipak ostao prilično simpatičan i uslužan te sam se osjećao sasvim ugodno u njegovom stanu s nevjerojatnim pogledom na čitav grad.
Zadnji dan u Sydneyu bio sam nemiran i sjetan te sam osjećao pritisak oko srca i laganu mučninu. Znao sam taj osjećaj itekako dobro jer sam ga već toliko puta osjetio. Pokušao sam ga ublažiti odlaskom i kupanjem na prekrasnoj plaži Bondi nedaleko od grada, ali srce se ne da varati. Znalo je srce itekako dobro da već tu večer ulazi u onu sterilnu željeznu ptičurinu koja ga vraća u ustaljeni nametnuti ritam rutine čiji udarci uljuljaju u apatičnu sigurnost i doživljajnu inertnost. Koliko god ovakvo putovanje bilo teško, katkad i naporno do ruba sloma živaca, ono ti svaki dan govori, viče, urla: živ si, žiiiiv!
UGRABLJENA SREĆA
Mnogi me pitaju zašto tako putujem, što mi trebaju takve avanture i egzibicije, kad ću se smiriti, jesam li mazohist, jesam li lud? Da, lud sam jer volim glas koji me podsjeća da sam živ, lud sam jer želim nešto drugo od puke rutine kojoj se aksiomski teži, lud sam jer sam multimilijunaš bez milijuna, jer sam zbog avantura bogataš bez da sam stekao išta materijalno, jer nisam u autosalonu izabrao najnoviji model XP82D na kredit nego sam izabrao drugačiju vožnju, jer odbijam biti mrtav prije službene smrti, a najviše sam lud jer se na putu osjećam sretan. Ako je ludost osjećati se sretnim, onda želim biti glavni pacijent psihijatrijske ustanove, a smirit ću se onda kada se više ne budem želio osjećati sretnim.
Uz mnoštvo letova i presjedanja konačno sam, nakon dva dana, sletio u Zagreb gdje sam se našao na zajedničkom druženju s drugim hrvatskim ‘luđacima’ – putnicima i putopiscima – te smo u ugodnom druženju raspravljali o zajedničkoj bolesti.
Još malo autobusa i stigoh na most, najdraži most na kojemu srce, koliko god sjetno bilo, uvijek zaigra jer oči gledaju ono zbog čega putovanje dobiva puni smisao – gleda mjesto odakle sam krenuo, gleda ga ponešto drugim očima, ali s istom ljubavlju – gleda dom!
piše: GORAN SUBAŠIĆ
