» Remek-djelo Slobodana Šijana »Ko to tamo peva« iz 1980. godine teško je zamislivo bez scena u kojima na harmonici i drombuljama svira jedinstveni ciganski tandem, pjevajući kultne stihove: »Nesrećnik sam od malena, od sve muke pesme pevam; voleo bih majko mila, da se ovo samo sneva«, ili legendarni uvodni stih »Za Beograd, za Beograd, firmom Krstić, firmom Krstić«.
Važna uloga
Punih 33 godine kasnije Miodrag Kostić i njegov nećak Nenad – tada 11-godišnjak, danas 44-godišnjak – imali su u subotu čast s istom pjesmom nastupiti na svečanom otvorenju Motovun filmskog festivala, otvarajući time i poseban festivalski program »Motovun mala mahala« koji je posvećen položaju Roma u Europi.
Osim čuvene glazbene role, ne treba preskočiti i njihovu važnu ulogu u tom filmu – na njihova se leđa usmjerava domaći fašizam, posebno utjelovljen u Danilu Bati Stojkoviću. Svoje su uloge, iako kao naturščici, odlično odigrali, družeći se u svega 26 dana snimanja s plejadom velikih glumaca: Pavlom Vujisićem, Aleksandrom Berčekom, Draganom Nikolićem, Nedom Arnerić, Mićom Tomićem, Taškom Načićem.
Simbolički, »vječiti krivci« Romi jedini su u na kraju filma preživjeli bombardiranje, izvukavši se iz prevrnutog crvenog autobusa, najslavnijeg filmskog vozila na ovim prostorima. S Miodragom i Nenadom Kostićem razgovarali smo jučer na njihovom odlasku iz Motovuna.
– Meni je bilo jako lijepo ovdje. Otvaranje je bilo fenomenalno. Publika nas je objeručke prihvatila i pjevala s nama. To govori o kvaliteti filma »Ko to tamo peva« koji je, uostalom, zauzeo prvo mjesto na listi 100 godina kinematografije. Jako mi godi što sam sudjelovao u tom filmskom projektu, kaže Nenad Kostić. Kao 11-godišnji dječak nije imao pojma kako se snima film, ali mu je kasnije godilo što su ga opsjedale djevojčice i što je davao autograme.
Igrom sudbine, nakon što je 90-ih godina bio DJ pa policajac, Nenad od 2002. godine do danas vozi u Beogradu autobus gradskog prijevoza, preuzimajući u životu na neki način filmsku ulogu Aleksandra Berčeka kojemu je Pavle Vujisić, u filmu njegov tata, izgovarao čuvenu frazu: »Vozi, Miško«.
Taj uzvik Nenad zna i danas doživjeti od raspoloženih putnika na gradskoj liniji »17«.
Nenad Kostić te je 1980. godine išao u peti razred osnovne škole u Vrčinu kada je njegovog strica, harmonikaša Miodraga za film angažirao Slobodan Šijan. Za ulogu je tada klinac Nenad dobio oko 1,5 milijuna tadašnjih dinara, a novi je »fićo« koštao oko četiri milijuna. Njegov 15 godina stariji stric Miodrag Kostić ističe:
– Svaki živac u meni i svaka sekunda koju živim vraća me na snimanje filma koji je označio moju karijeru. Prije i poslije snimanja filma uvijek je bilo šala, veselja, ali se samom snimanju pristupalo maksimalno profesionalno i ozbiljno. Moj drug Slobodan Šijan uvijek je prema nama dvojici bio dobar i jako pažljiv. On me je angažirao jer smo u vojsci bili u istoj četi, kaže Miodrag.
Kao anegdotu prisjetio se kako je u jednom trenutku snimanja Danilo Bata Stojković, nakon što su romski muzičari optuženi za krađu, previše zanio i opalio 11-godišnjem Nenadu pravu šamarčinu.
– Udarac je morao obaviti; malo je jače udario, ali Bata se kasnije ispričao i snimanje je nastavljeno, kaže Miodrag Kostić.
Izvor: Novi list
