Glavna izložba ove sezone u zavičajnom muzeju ‘Vesne Parun’ je definitivno upravo ova nadnaravno nadarenog, Josipa Klarice. Otvorenje izložbe je danas, 9.kolovoza, a svi zaiteresirani moći će je razgledati do 16.kolovoza. KUD ‘Koralj’ i Turistička zajednica mjesta Zlarin organizirali su izložbu pod nazivom ‘Pejzaži’, a Ministarstvo kulture RH sponzor je ove vrijedne izložbe.
Prof. povijesti umjetnosti Želimir Koščević:
Rođen 1946.god. u Beogradu. Diplomirao na Karlovom Univerzitetu u Pragu (FAMU). Izučavao je povijest fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa. Uspješno je rekonstruirao nekoliko starih fotografskih postupaka koje je prezentirao na autorskim izložbama. Karakteristika Klaričinog rada je da koristi fotoaparate 19. st., među ostalima kameru obscuru i repliku prvog panoramskog fotoaparata konstruiranog od Fridricha von Martensa 1845 g. u Parizu, kojeg je Klarica izradio kao idealnu repliku. Negative kontaktno kopira.
Čudesno je uvijek lijepo, što više, čudesno je i jedino lijepo’ – riječi su pjesnika iz vremena kada se fotografija vrednovala po svojstvu da vjerno odrazi i dokumentira stvarnost. Svakom svojom slikom fotograf Josip Klarica potvrđuje ove proročke riječi. O tom fotografu uvijek se moglo raspisati o nadrealizmu, nabaciti mnogo literarnih asocijacija i reći – to je Klarica. No to Klarica ipak nije, odnosno, možda i je, ali samo malo.
Marina Viculin se prilikom Klaričine velike izložbe u Klovićevim dvorima 2005. zaista potrudila objasniti fenomen njegove fotografije, poštujući prije svega sam medij koji ga Klarica koristi. Film Luke Marottija to potvrđuje. Kakav nadrealizam ! To je preusko određenje za Josipa Klaricu. Za Klaricu je ‘bilježenje’ stvarnosti kamerom, koja je svojedobno nazvana čak i ‘idiotom’ kako bi laicima bila što pristupačnija, banalnost neprimjerena ekspresivnom potencijalu ovog medija. Novi je medij od samog početa pokazao svojstvo nestvarnog, a onda se to zapostavilo i zaboravilo, pa ponovo otkrilo. Nije Klarica jedini koji je ukazao na to svojstvo medija; ima ih još koji su ne samo proširili polje vizualnog i našu vizualnu kulturu, već ga i produbili.
Potrebno je ipak vratiti se Josipu Klarici ‘iz 70-tih’ i bez oklijevanja odstraniti iz njegovih fotografija njihov površinski sloj s obiljem nadrealnih natruha i književnog raspredanja. On je dakako uočen i mnogima je dao priliku da se raspišu, a sam Klarica nije imao ništa protiv. Ipak, zbroj odrezanih kokošjih nogu, flajšmašine, punjene ptice i riblje glave na tanjuru, kao i njegov osobni stvaralački identitet prožet praškim školovanjem eliminaciju spomenutog površinskog sloja nije lako učiniti. Klarica koji u svom umjetničkom radu koristi medij fotografije, medij koji sav svoj ekspresivni naboj temelji na pojavnosti realnog svijeta, u pravilu izvlači iz njega ono što u tom stvarnom svijetu gotovo nije stvarno, ili realitet stvarnosti potpuno reinstalira kako bi čak i banalni prizor podigao na nad-realnu razinu.
Dubina Klaričina paradoksa je, međutim u tehnologiji. Klarica stvara slike na gotovo arhaičan način, svjetlom, optikom leče, fizikom i kemijom, ali se pravo čudo događa u njegovom alkemijskom laboratoriju u kojem se fluid svjetlosti postupno pretvara u sliku. Klarica naime ne ‘hvata’ sliku, on je stvara. Ono što se ‘hvata’ već je ionako tamo; zbog toga što slika još nije tamo’, Klarica je stvara. Kao što i čitava umjetnost nastaje u umu, fotografska slika Josipa Klarice ne postoji u stvarnosti, već u njegovom umu, a tamo se svašta dešava. Glava pijevca na okruglom stolu (po svemu sudeći sirova) ne postoji u stvarnosti, ali u slici je itekako stvarna. Jednako tako i glava tune u parku ili akt u jutarnjoj izmaglici- prof. povijesti umjetnosti Želimir Koščević.
Izvor: TZ Zlarin
