U vrijeme kada obilježavamo proslavu Dana domovinske zahvalnosti, treba se osvrnuti na Domovinski rat. Mnogo je prijepora oko toga na koji su se način stvari događale i mnogo je tumačenja istih događaja. Koliko sve te krive interpretacije štete Hrvatskoj danas?
Istina o Domovinskom ratu samo je jedna. Mi smo najprije napadnuti, pa razoružani, neko smo vrijeme trpjeli udarce, a onda smo vratili agresoru, pobijedili u ratu, oslobodili teritorij i stvorili cjelovitu i neovisnu Hrvatsku državu. Sve akcije koje je Hrvatska provela bile su virtuozne, no kruna svega je bila Oluja. Svugdje u svijetu pobjednici pišu povijest, a jedino kod nas povijest doživljava varijacije. Umjesto da zabilježimo stvari onako kako su se događale, sada se događa sto povijeti, sto priča i sto istina. Bode u oči iskrivljavanje povijesti. Neki pričaju kako je to bio ‘dogovoreni’ ili ‘pušteni’ rat, sve se svodi na pregovore i krčmu uz partiju biljara ili karata. Takvi dogovori o interpretaciji događaja iz rata nikome ne služe. Najbolnije je kada to čujete od strane državnih struktura kojima bi zaštita Domovinskog rata trebao biti izričiti interes. Naravno da su se u tom ratu, kao i u svakom drugom, događale određene stvari koje nisu primjerene pravilima ratovanja, no to je stvar pravosuđa koje u suradnji s istražnim tijelima o tome treba donijeti pravorijek. Mislim da je krajnje vrjeme da ti novopečeni redatelji rata umuknu, makar iz pijeteta prema žrtvama koje su dale svoje živote za obranu domovine.
GDJE JE ISTINA O RATU
Što nas sprječava da govorimo otvoreno o ratnoj istini?
Istina je poznata onima koji su bili dijelom rata. Nažalost, moja riječ, ili riječ mojih suboraca ne znači koliko i riječ onih koji su odabrani voljom naroda da Hrvatskom upravljaju. Među tim ljudima ima zlonamjernika koji namjerno prešućuju i iskrivljavaju istinu, a njihov se glas daleko čuje. Valjda su se nakon rata neki ljudi osjećali manje vrijedni jer nisu sudjelovali u vojnom stvaranju Hrvatske, pa su nastojali srušiti i omalovažiti čitav rat. To je prokletstvo nas Hrvata, imamo nekakav rušilački nagon, a povijest je pokazala kako smo, nažalost, odlični sluge, ali jako loši gospodari.
Srpski establishment ‘Oluju’ i dalje smatra zločinačkom akcijom. Je li u tom svjetlu moguće razvijati normalne odnose sa Srbijom koja, dakle, drži da je Hrvatska nastala na zločinu?
Kada govorimo o ‘srpskom pitanju’, najprije treba razlučiti je li takav stav zauzela službena Vlada ili čitav srpski narod. Osobno sam uvjeren da je više od 50 posto stanovnika Srbije potpuno ravnodušno prema nacionalističkim idejama o velikoj Srbiji, a da se Srbin koji je u ovom ratu izgubio bližnjeg sigurno danas pita je li sve to bilo potrebno. No, državni vrh je oduvijek nacionalizam uzimao kao interes države. Činjenica je da se rat vodio na teritoriju RH, a da na području Srbije nije pukla niti jedna mina. Ljudi kažu da trebamo oprostiti, no mislim da mi nemamo što opraštati. Povijesna je činjenica da je srpski narod sve svoje poraze prikazao kao pobjede, vidi se to iz Kosovske bitke, Prvog svjetskog rata, pa čak i našeg Domovinskog rata. Ako je mišljenje državnog vrha da sa Srbijom nakon svega treba surađivati, onda surađujmo, ali mislim da s njima uvijek trebamo biti na oprezu jer je povijest pokazala da im ne možemo bezuvjetno vjerovati. Mislim da trebamo prikočiti u odnosu s njima.
S druge strane, i treba to bitgno razlikovati, mi imamo u braniteljskoj populaciji osam do 10 posto branitelja koji su po nacionalnosti Srbi i isto je tolika njihova zastupljenost među žrtvama rata. Nijednom riječju nikada ne bih te ljude uvrijedio. Imam krasnih prijatelja među njima.
Koliko je s područja Šibensko-kninske županije žrtava rata i jesu li žrtve, te njihove obitelji dovoljno dobro tretirane u RH?
Na našem području udio poginulih u broju stanovnika dosta je velik. S područja naše županije u Domovinskom ratu živote je izgubilo oko 250 pripadnika Hrvatske vojske i policije. No žrtva se ne broji samo u poginulim vojnicima, već i u civilnim žrtvama, porušenoj infrastrukturi, zamrloj privredi i svim ostalim parametrima koji su kod nas bili prisutni. Sve je bilo uništeno, a naše područje osobito. Ovaj je kraj oduvijek bio trusan kraj, ovdje je bila jezgra pobune, odavde je išla ideja o Krajini i velikoj Srbiji. Što se tiče skrbi o žrtvama, moram kazati da se dalo i napravilo puno, svaka je žrtva zbrinuta invalidninom ili mirovinom, gradovi i sela su nam obnovljeni, a jedino što bi moglo ići malo bolje i brže jest stambeno zbrinjavanje.
Zašto?
Vidite, prije nekoliko godina za stambeno zbrinjavanje država je izdvajala 850 milijuna kuna, a danas je ta brojka svedena na 150 milijuna kuna. Razumijem da je kriza i da se sve mora srezati, ali bilo bi dobro kada bi se to opet malo ubrzalo. Prema žrtvama rata i njihovim obiteljima trba biti osjetljiv jer bol koju oni nose u duši nikada nitko neće moći izliječiti, ma koliko da se trudio. Zbog toga bi se vrh države trebao ponašati socijalno osjetljivo.
1.300 HRVI-A
Što je s braniteljima sa statusom HRVI (invalidi rata), koliko ih je na našem području?
Okvirno, na području naše županije s tim statusom je oko 1.300 osoba, a u rad HVIDRE od tog ih je broja uključeno 800.
Je li 1.300 osoba sa statusom HRVI-a reana brojka? Mislite li da među njima ima onih koji taj status nisu zaslužili?
Moja je procjena da je 20 do 30 posto lažnih invalida rata. Za to ne postoje nikakvi dokazi, te im se ništa ne može napraviti, ma koliko resorni ministar to želio. Svatko sa statusom HRVI-a ima urednu dokumentaciju liječnika i ratnog zapovjednika. Recite mi, koji će liječnik ili zapovjednik danas priznati da je lagao radi nečije koristi?! Dokaza, dakle, nema i ti će se slučajevi teško rješavati. Ali ima loših primjera na svakom koraku. Ima čak i onih koji su došli na visoke funkcije pa su naglo ozdravili, no time se danas organi istrage ne bave.
Što je s braniteljima s dijagnozom PTSP-a, znate li koliki je njihov broj u županiji?
HVIDRA ne dijeli psihičko od tjelesnog oštećenja ili bolesti, za nas je bilo koji poremećaj iz rata isti. Zbog toga ne raspolažem pravom brojkom, ali od naših 800 članova oko 30 posto ih je s tom dijagnozom. No, to je samo naša udruga, a gdje su ostale udruge branitelja, osobito one koje okupjaju osobe oboljele od PTSP-a.
Protivili ste se objavi registra branitelja. Sada s vremenskim odmakom, nakon što je ipak objavljen, držite li da je njegova objava opravdala svrhu, da je pomoglo u otkrivanju lažnih branitelja?
To nikako nije bilo dobro. Što je donijela objava mog matičnog broja, imena i prezimena, te dana sudjelovanja u ratu? Ako je trebalo razotkriti lažne branitelje, postavljam pitanje zašto se čekalo 20 godina za to? Što je radilo Državno odvjetništo, USKOK, policija? Gdje su oni bili sve ove godine i zašto nisu odradili svoj posao tajno, bez da se zbog nekolicine lažnih branitelja objavom Registra izlažu i oni časni?
Jeste li vi u županijskoj HVIDRI pronašli nepravilnosti na temelju podataka objavljenih u registru?
Znam za ljude koji su bili samnom, a za druge ne mogu tvrditi koliko jesu ili nisu bili u ratu. U vrijeme ministra Pančića dobili smo nalog da HVIDRA pošalje imena 50 članova za koje sumnjamo da su lažni invalidi. To je bilo strašno – uz sve svoje službe i državne organe od branitelja su pokušali napraviti drukere. A iste papire kao i HVIDRA imalo je Ministarstvo.
Mnogi će danas kazati kako je RH napravila fatalnu pogrešku kada je mladim ljudima omogućila ranu mirovinu nakon sudjelovanja u ratu. Slažete li se s tim?
Čujte, istina je da je nakon 1992. godine mnogo mladih radno sposobnih ljudi otišlo u mirvimu. Ostali bi bez posla, trebalo ih je zbrinuti, pa su umirovljeni uz dijagnozu PTSP-a. Radilo se tako i nakon rata. Međutim, moram kazati kako ljudi danas imaju uvriježeno mišljenje da svi branitelji imaju mirovinu po sedam, osam tisuća kuna, no to nije točno. Mirovina ide po činu, a invalidnina po stupnju oštećenja i mnogo je branitelja danas koji, da bi preživjeli, moraju raditi na ugovore o djelu. Mislim da te mirovine nisu veliki teret za državu i da je puno gorih stvari od toga.
VELIK BROJ UMRLIH BRANITELJA
No, nije li takva državna politika doprinijela marginalizaciji branitelja u određenoj mjeri?
Mislim da bismo trebali okrenuti pilu naopako pa kazati kako je puno kategorija onih koji su na bilo koji način u Hrvatskoj zaslužili mirovinu ili stan, od političara, preko sportaša i glumaca, do branitelja. Pa, u ovom trenutku, 70 godina nakon Drugog svjetskog rata, Hrvatska plaća 27 tisuća mirovina i invalidnina NOB-a! Ne ulazeći u detalje, mislim da su branitelji u toj priči najmanji problem. Zapravo, ne vidim tko bi od nas branitelja Domovinskog rata mogao živjeti 70 godina…
I pokazatelji o umrlim braniteljima u našoj su županiji alarmantni?
Tako je. Naša županija jedno je vrijeme bila među onima koje su bile zahvaćene ratom, a bilježile su mali broj suicida branitelja. No, posljednjih pet ili šest godina stanje se drastično pogoršalo. A bolesti poput karcinoma neću niti spominjati. Svakodnevno netko oboli, umre. Je li to posljedica TEF-a, TLM-a, rata ili nečeg drugog teško je kazati, no siguran sam da nas je sve to pomalo nagrizlo.
Imate li brojke o umrlim braniteljima?
Samo za članove HVIDRE jer smo svojim članovima dužni organizirati pokop uz sve počasti, kako čovjek ne bio bio samo broj. Ali, poznajući prilike i kontaktirajući s ostalim braniteljima, mogu vam kazati kako je od ukupnog broja branitelja koji su branili Domovinu u našoj županiji život izgubilo njih 20 posto. Uglavnom su isti razlozi – droga, alkohol, karcinom ili samoubojstvo.
Jesu li branitelji imali pomoć koja im je trebala nakon rata?
Iako je dr. Lugović radila s nama, mislim da se psihološka pomoć najbolje pruža u krugu obitelji i prijatelja. Više nam je vrijedilo pet pravih prijatelja i čvrsta obitelj nego sto doktora.
Ima li u Hrvatskoj previše braniteljskih udruga, mislite li da bilo bolje da niste toliko rascjepkani?
Barata se brojkom od pola milijuna osoba koje su branile Hrvatsku. Iako je nekima čudna, mene nije iznenadila ako znam da je u Registru 600 branitelja sa svega tri dana na bojištu, ili 10.000 branitelja s dva mjeseca na terenu. Što se tiče udruga, one funkcioniraju od proračuna jedinica lokalne samouprave i, da, mišljenja sam da bi im broj trebalo smanjiti, odnosno neke udruge pripojiti drugima. Tu postoji jak ego, svatko hoće biti vođa, a ne može se funkcionirati bez sredstava. Na samom početku političkim je garniturama vjerojatno odgovaralo da nas se rascjepka jer im je tako bilo lakše vladati nama, ali ne vidim zašto se sada ne bismo fuzirali. U HVIDRI postoji ta inicijativa, ali dogovor o tome teško ide upravo na lokalnim nivoima.
Braniteljske udruge, kad je o politici riječ, uglavnom preferiraju desnu političku opciju. Zašto?
Jer je to državotvorna opcija, ti su ljudi stvarali Hrvatsku, tradicionalisti i konzervativci. Svaka čast svim opcijama i oni iz SDP-a su sudjelovali u stvaranju Hrvatske, ali ih je bilo manje no ljudi koji pripadaju desnoj opciji.
SPOR S MILANOVIĆEM
Bili ste iznimno oštri prema premijeru Zoranu Milanoviću. Nazvali ste ga, citiram, stokom, kretenom i budalom. Zašto ga ne volite?
Nije istina da ga ne volim. Što ga uopće imam voljeti, pa nisam gay. Mislim da je jednostavno izgubio kompas i to se vidi u njegovim izjavama. On je, međutim, ‘falio’ kada je kazao da je Hrvatska vodila građanski rat, a ja sam zbog svoje izjave zaradio prekršajnu prijavu. Tamo 80-ih godina, bio sam mlad i pisao sam parole. Uhvatila me policija, završio sam na suđenje i dobio uvjetnu kaznu. Potom sa ’91. otišao u ZNG i sudac Krajine proglasio me krivim za ratni zločin i osudio na 25 godina. Sada sam u svojoj državi, ali opet sud i opet kriva strana. Što još da kažem?
Je li riješena prijava za vrijeđanje premijera?
Imam suđenje na prekršajnom sudu u Šibeniku 7. rujna. Policija je digla prijavu na zahtjev novinarke Jelene Lovrić.
Jeste li vi član neke stranke?
Jesam, od samog osnutka član sam HDZ-a. I to mi ne smeta u radu HVIDRE. U našem statutu stoji da nam je uloga promicanje istine o Domovinskom ratu. Politika se, osim toga, bavi nama. U Predsjedništvu HVIDRE sjede i HDZ-ovci, ali i SDP-ovci, HNS-ovci i normalno funkcioniramo. Ja nisam bio niti direktor, niti vijećnik, niti sam zaposlio ženu, ni dijete ni sebe.
Petrina kao mali Napoleon
Stipe Petrina naljutio je branitelje kada je promijenio ime Ulice dr. Franje Tuđmana.
Rekao sam već, ne želim ulaziti u odluke Općinskog vijeća jer su one legitimne, no zaboljelo me što je načelnik Petrina kazao o Tuđmanu. Tuđman je bio naš vrhovni zapovjednik i rugati se njemu i onome što je on predstavljao i značio, to mu neće proći. Dr. Tuđman nema nijedne sudske presude, stoga ga nitko nema pravo vrijeđati. Petrina je, s druge strane, kao mali Napoleon i kaže što smije i ne smije. HVIDRA je odlučila da će ga suspendirati, a kakvu će konsekvencu još snositi vidjet ćemo. Moram kazati kako je za rad HVIDRE Općina Primošten lani i ove godinje izdvojila oko 5.000 kuna, no zato što u Primoštenu nema ogranka te udruge, pa o njihovim braniteljima skrbi HVIDRA Šibenik. Ove godine, vratili smo mu tih pet tisuća kuna jer bi bilo nemoralno njega suspendirati, a uzeti taj novac.
