Biti ili ne biti falša ili bolje rečeno kako se da naučiti biti falša? U ovom poslu je to zaista potrebno samo što meni to nikako ne polazi za rukom. Koliko god se trudila nabaciti lažni osmjeh ‘br. 5’ ubrzo se na mom licu vidi da je bio lažan tj. falši. I ne mogu ne pokazati svoje pravo raspoloženje kao što ne mogu ni držati jezik za zubima i ne reći ljudima istinu ponajviše o njihovom lošem radu, a na istinu nisu naviknuti. Ne razumijem kako ljudi imaju snage vječno slušati laskanja i jedino ono što njima odgovara za čuti? Kako uopće nazvati taj profil ljudi? Čude se meni kad s veseljem prihvatim opravdanu opomenu ili kritiku i još im se pri tome zahvalim. Ne shvaćaju da na taj način učim. Učim ispraviti svoje pogreške, učim biti bolja u svom radu kao i u odnosu prema drugim ljudima. Učim biti bolja osoba uopće! I kad se trudim biti falša ili lažna svi oko mene su zadovoljni, s osmijehom na licima, a mome čuđenju nema kraja.
GRČKA TRGOVINA
Dok se čudim takvim ljudima čudim se i meni novim trgovačkim običajima Grka. Ne znam kako je kod nas jer već godinama ljeto nisam u Šibeniku, no ovdje vlada pravilo različitih cijena. Jedna cijena za turiste, druga za radnike i domaćine. Kako uspijem nakratko izići van, izlazim jedino u brodskoj uniformi. Trgovci odmah prepoznaju yachting uniformu i, naravno,svopće poznate radne majice za izvezenim nazivom broda te odmah ponude dobar popust. Pri tome kažu: ‘vidim da i ti ovdje radiš, nisi turist, pa ću ti prodati po povoljnijoj cijeni’! Zvuči dobro i dobro je i za obje strane. I ovdašnjim trgovcima bolje je prodati proizvod za nižu cijenu nego da ostaje na skladištu cijelu godinu. Kad uhvatim vremena brzinski popratim preko Šibenskog portala zbivanja u našem gradu i okolici. Na taj način sam donekle upućena što se dobroga i lošega događa. S obzirom da ovdje gotovo svakodnevno odlazimo u nabavku hrane kako u supermarkete tako i na zelenu tržnicu. Pojam tržnice po namirnicama je gotovo isti, ali sam koncept je malo drugačiji. Naime, nigdje u Grčkoj nisam vidjela tržnicu ili, kako mi je draže izraziti se, pijacu kao što su pijace u Hrvatskoj. Uglavnom su to mali prostori nalik kisocima gdje se prodaje voće i povrće. U većim gradovima postoje pijace, ali one mobilne. Npr. u svakom kvartu većeg grada tržnica je svega jedan određeni dan u tjednu, katkad se desi da dogodi dva put tjedno. I taj dan ljudi odlaze u kupnju za tjedan dana.
GRAD BEZ PIJACE
Da, obvezni su imati blagajnu i izdati račun, ali na ‘suma sumarum’ tj. na ukupan prodani iznos, a ne po stavkama. Desi se da neki nemaju ili ne žele izdati račun, što tada nama stvara problem pravdanja troška, no kapetani i vlasnici su naviknuti na takve stvari pa se i to već nekako dadne riješiti. Ne znam koliko ljudi sve manje odlazi na šibensku pijacu, a sve više kupuje voće i povrće po trgovačkim centrima, no unatoč svemu ja ne mogu zamisliti Šibenik bez pijace, ne mogu zamisliti taj otvoreni prostor prazan. Ne mogu zamisliti da bi Šibenik mogao ovisiti o pijaci jednom tjednom. A da li nam se bliži takva sudbina? Zakon je zakon, neka je isti za sve, ali ipak malo više tolerancije za sve te ljude koji po svim vremenskim prilikama i neprilikama odlaze rano na našu pijacu da bi svi mi uživali vitamine i minerale koje još uvijek sadrže blagodati voća i povrća. Život je lip!
