Šibenski tjednik po prvi put bez cenzure prenosi riječi generala Milivoja Petkovića, rujanskog zapovjednika 113. brigade HV o rujanskom ratu u Šibeniku. General Milivoj Petković nikada javno nije progovorio o Rujanskom ratu, niti o ljudima koji su u njemu sudjelovali. Šibenski tjednik, međutim, u posjedu je tonskog zapisa u kojem Petković govori o bitci u kojoj je od agresora obranjen Šibenik, ali je i okrenut tijek Domovinskog rata. Da je okupator zauzeo Šibenik, Hrvatska bi bila presječena napola i nikada se više ne bi mogla obraniti, već bi bio dosanjan san o Velikoj Srbiji s kojim je neprijateljska vojska krenula na Hrvatsku.
Kažimo kako se Petković nalazi u haaškom kazamatu, gdje je nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora kao načelnik HVO-a. Šibenčani koji su sudjelovali u obrani grada u Rujanskom ratu najbolje znaju kako je Petković već tada poštivao sva pravila Ženevske konvencije i sva pravila ratovanja, te da su svi zarobljeni vojnici, ročnici JNA obučeni, opremljeni, i s kupljenim kartama upućeni svojim kućama. Neprijateljski vojnici i oficiri koji su ranjeni u kasarnama dobili su adekvatan zdravstveni tretman u šibenskoj bolnici te su živi i zdravi razmijenjeni. Žalosno je zato da se ovaj ratni zapovjednik nalazi u Haagu, zaboravljen od svog grada i svoje države.
General Petković u uvodnom dijelu snimke prisjeća se kako ga je početak rata 1991. dočekao u Zadru, na vojnoj akademiji, u Školi rezervnih oficira kojom je zapovijedao. Uvidjevši da rat Hrvatsku neće zaobići, napustio je vojarnu. Bilo je to 26. srpnja.
– Po mene su došli brat i šura. Javio sam se u Šibenik i upoznao s Matom Vidukom, Vukošićem (Nikolom), Škugorom (Davorom) i mislim, ali nisam siguran Jurasom (Josipom). Kazali su mi da bi bilo dobro da se vratim u Šibenik i zaista, za dva dana, koliko mi je trebalo da se doma malo pripremim, stupio sam u HV u Šibeniku. U to vrijeme sve je to bila policija pa sam se u prva tri mje4seca službe, kao i svi ostali, vodio kao pripadnik MUP-a. Dužnost zapovjednika 113. brigade HV obnašao je Mate Viduka, a moja su zadaća bili operativni poslovi. Negdje 26. kolovoza 1991. zamolio sam Viduku da me pusti obići obitelj u Zadru. Tu večer kad sam došao u Zadar, međutim, primio sam poziv Duška Krnića da se moram vratiti u Šibenik. Nije naveo razloge. Kad sam se vratio dočekali su me on i još neki ljudi iz zapovjedništva i rekli da preuzmem zapovijedanje 113. brigadom jer je Viduka otišao u Split. Krnića sam pitao zašto on nije preuzeo dužnost budući da smo obojica imali čin potpukovnika iz one vojske. Odgovoreno mi je da me Viduka preporučio, a da su se i ostali složili.
ZADRANI POBJEGLI
General potom opisuje kako su svi pripadnici Zapovjedništva 113. brigade, Kriznog stožera, Općine i policije na sve načine pokušali opremiti brigadu.
– Brigada je tada imala dva minobacača od 120 milimetara i smatrali su se najjačima… Imala je 1.400 borbeno sposobnih vojnika pod oružjem. Ljudskim smo resursima, dakle, raspolagali, ali ne i materijalnim. Moram naglasiti da je u to vrijeme postojao stav da svaka općina brani sebe. U zapadnim općinama bio je dosta ljudi ali ih je falilo u Šibeniku. Početkom rujna došlo je do smjene snaga na području Vukšić – Bulići – Lišani na kojem su bili pripadnici A satnije 113. brigade HV. Stigla je, međutim, zapovijed od zapovjednika Operativne zone da određene snage sa zadarskog područja dođu i izvrše smjenu na tim područjima i, po zapovijedi, mi smo trebali predati naoružanje Zadranima, što je i učinjeno. Naše je ljudstvo bilo nezadovoljno, tražili su da se ta odluka prolongira… U takvim sam okolnostima upoznao Krpinu (Dragu). Uvjeravani smo kako će se na taj način naši ljudi odmoriti, a naoružanje će im se ionako brzo vratiti. Tako je došlo do rotacije snaga, a osobno sam napisao zapovijed da se izvrši smjena, temeljem zapovijedi iz Operativne zone. Nove je ljude trebalo provesti tim područjem kako bi se kvalitetno uveli u borbu. To je odradio moj zamjenik Božo Marković i Davor Pažanin, a od Zapovjedništva A satnije sam zatražio da te ljude kvalitetno uvedu na crtu jer je to bilo vrlo važno područje. No, ti ljudi nisu bili pripremljeni, te su napustili prostor, što je dovelo do problema jer je šibenska vojska morala razvlačiti svoje ljude na području Pirovca, Stankovaca… Još jedan problem je bio što nije bilo dovoljno oružja jer su se Zadrani povukli, a nisu vratili oružje. Opremljenost je bila loša, a za protuoklopna sredstva nismo raspolagali ničim. Nula – kazao je Petković.
– Neprijatelj je 16. rujna stizao s područja Čiste i Zatona, a taj je pravac vodio upravo na Šibenski most. U dogovoru s Nikolom Vukošićem upućene su dvije skupine policije kao protuoklopne snage, a osobno sam uputio Emila Maleša i njegovu satniju da prijeđe most, no kako nije mogao ništa napraviti, postupio je pametno i priključio se jedinici iz Vodica, stavio se na raspolaganje Anti Buhi i javio se u Zapovjedništvo u Šibenik. Neprijatelj je direktnom vatrom ugrozio grad, Vodice i Pirovac, a Šibenik se našao u nezavidnom položaju jer nije bilo dovoljno obrambenih snaga da bi se pokrilo čitavo područje. Zaton, Raslina, Pirovac praktički su već bili okupirani. Donio sam odluke da se 1. satnija 3. bojne 113. brigade tijekom noći prebaci u Zaton i Raslinju. To su bili upravo ljudi iz tog kraja, a imali su zadatak spriječiti dotok neprijateljskih snaga i braniti to područje. Jedna satnija je prebačena prema sjevernom ulazu u Šibenik – Trtar, a Skradin je povjeren skradinskoj satniji. Nazvao sam Anđelka Sladića i rekao mu da mora pružiti otpor neprijatelju, iako sam pretpostavio da neće biti velikog pritiska, ali će svakako biti provokacija. U toj satniji je bilo 150 vojnika, među njima i ekipa oko gospodina Gasa (Drago Petrović). Tako su raspoređene snage – prisjeća se general.
Navodi kako, prilikom naoružanja ljudstva Šibenik nije dobio baš nikakvu pomoć iz Zagreba niti Ogulina, pa su se u brigadi odlučili okrenuti bližem području.
OSVAJANJE VOJARNI
– Zaključili smo da nam, valja pokušati osvojiti vojne objekte u Rogoznici, Zečevo i Smokvicu i domoći se težeg topničkog, a ne pješačkog naoružanja, odnosno topova od 130 milimetara. Sretna okolnost je bila što su tijekom kolovoza SIS 113. brigade, Krizni štab, obavještajna služba i policija napravili detaljne snimke objekata u Rogoznici, Smokvici, Kulinama, Paninkovcu i Remontnom brodogradilištu i drugih vojarna u gradu. Prvi zadatak koji je SIS obavio 16. rujna u popodnevnim satima je prekidanje sustava veza, što jer odradio stručno Ivan Vrbat iz našeg Centra veze, i mislim da se zove gospodin Jurković. U Rogoznici je JNA imala ljude u vojarnama koji su se tu nalazili kako bi obranili raspoloživo oružje u skladištima. Čekali su samo da im se pridruže snage iz Crne Gore… Dana 16. rujna okupili smo se u Zapovjedništvu. Bio je tu Marković, Krnić, ljudi iz SIS-a, obavještajne, Vukošić i svi drugi, mislim i Juras i Bubalo. Pregledane su karte objekata i odlučeno je da se još te noći krene u realizaciju plana. Ademiju sam rekao da je Marković u zapovjedništvu i da preko njega koordinira sve što je potrebno – kaže general. Navodi kako se u to vrijeme zbila još jedna zanimljiva okolnost.
– Milan Perković iz 4. brigade HV za Zadar je vodio Imoćane, no nije mogao proći, pa je zajedno s ljudima ostao u Šibeniku. Stupio sam s njim u kontakt i tako su nam na raspolaganju bili i Imoćani. Milane, rekao sam mu, javi se u svoje Zapovjedništvo da ćeš nam dati ljude pa da to riješimo što prije. Njegove ljude je poveo Tolić (Ivica). Određeno je da nositelj akcije bude Ademi. On je poznavao Rogoznicu. Bio je u službi VPO kao topnik na obalskim sustavima. Tako je Rogoznica osvojena u vrlo kratkom vremenu, kao i silno naoružanje, četiri topa od 130 milimetara, topovi od 85, 88 i 100 milimetara, tisuće granata… Računali smo na pomoć domaćih ljudi, Rogozničana na utovar. Toliko je tog oružja bilo. Znao sam da se to brzo, najdalje do 15 sati, mora izvesti jer će doći avijacija… Ured za obranu napravio je veliki posao. osposobljen je dobar dio ljudstva i tehnike do sutradan. Moram se ovdje zahvaliti gospodinu Zdravku Stančiću. Neprijatelju su jedino preostale zračne snage i bombardiranje. Ubrzo su izgubili i dva aviona, ‘oba dva’…
Žirje je, podsjećam, dogovorom došlo u naše ruke 14. rujna. Kako su osvojene vojarne u Rogoznici, 17. rujna navečer smo raspolagali topovima koje smo mogli usmjeriti prema mostu, odnosno neprijatelju koji se tamo nalazio. Ademi je dobio zadaću da pripremi topove od 130 milimetara, za topništvo su korišteni ljudi koji su u tom sustavu prije radili (Perajić). Na položaje u Razorima smo postavili topove pod zapovjedništvom Mladena Renka.
Raspolagali smo bitnicom na Žirju, uključeni su i Smrčekovi (Branko) minobacači, mogli smo računati i na snage u Vodicama. To je tada bila vatrena snaga koje je trebala udariti na neprijatelja i obraniti grad, pa što bude. Imali smo Buhu i Vodičane, vod Pirovčana i dva voda – Maleša i pripadnike A satnije. Zadaća im je bila da koriste učinke topništva da ne bi došlo do protunapada. Ne zaboravljam ni satniju u Zatonu i Raslini ni gospodina Frkića (Frane), satniju sa zapovjednikom Vitićem… Sjećam se kako mi je Renko kazao kako neprijatelj iz hotela (na mostu op.a.) obično rano ujutro izlazi, a ja sam mu preporučio da odredi oružje za napad na motel. One rupe na zgradi motela sjeverno, to su bili ti naši pogoci…
Konačan napad hrvatskih snaga na agresora uslijedio je 22. rujna, ali prema riječima generala Petkovića, nitko o posljednjeg trenutka nije znao kada će do njega doći. Svega nekolicina ljudi znala je za to. Konačan dogovor pao je 21. rujna navečer.
KLJUČNA AKCIJA
– Boži sam rekao da se o tome ne govori, iako sam bio svjestan kako ludi znaju da se nešto priprema. U sustavu zapovijedanja bio je Grguričin (Goran) na vezi sa Žirjem, Božo (Marković) i Ademi (Rahim), Reko za Razore, Sladić za Skradin, Frkić za Zaton, a Vujić (Luka) za Drniš. Smatrao sam da Ademi mora otići u Jadrtovac s topovima od 130 milimetara, ali mi je uzvratio da se boji jer da bi ga mogli ugroziti avioni i helikopteri. Preporučio sam mu da se sve dogovori s Božom jer će on operativno zapovijedati cijelom akcijom. Kada je sve bilo dogovoreno 22. rujna oko 5 sati otvorena je vatra. Operativno je, ponavljam, sve vodio Božo Marković. Neprijatelj se počeo povlačiti, Vodičani su stiskali sa svoje strane, a Zatonjani prema Gaćelezima da suze prostor. Moram priznati da sam bio u strahu što će se dogoditi. Ako ne uspijemo – nije bilo povratka – pripovijeda general. Neprijateljske snage su se povlačile, a kako Žirje po svojim karakteristikama nije moglo djelovati, topovi od 130 milimetara prebačeni su u Dubravu, unatoč vojarnama Jamnjak i Kamenar koje su još bile u neprijateljskim rukama ali nas nisu ugrozili, kaže Petković.
– Smrček je s minobacačima išao sjevernije, prema Skradinu, a najveći učinak imali su Renkovi topovi od 85 milimetara. Vodičani su sa svojim minobacačima nastavili djelovati i pratiti. Bitnica sa Razora odigrala je najznačajniju ulogu. Ona je počela i završila podršku. Kada govorimo o deblokadi (Šibenskog) mosta, onda ne možemo reći da je neprijatelj napustio most, nego smo ih vratili na crtu odakle su upali na naše područje. Tog 22. rujna poslijepodne došli smo do Gaćeleza, ali po meni sve je završeno 23. rujna kad su Buha i (Željko) Čoga javili da je crta uspostavljena i da je sve pod kontrolom, i topništvo i ljudi. Uvjeren sam da smo preokrenuli cijeli tijek ratovanja. Osvajanje Šibenika neprijatelju je bio prioritet jer je tu JNA imala jake snage, kako pješačke, tako i mornaričke, Šibenik im je imao strateški značaj, bio je veza prema Kninu… Pod izlikom ‘deblokada vojarni’ započelo je osvajanje Šibenika… I slomili smo im zube.
Treba biti umjeren i objektivan
– Od presudne je važnosti govoriti o Rujanskom ratu i općenito o Domovinskom ratu, organizirati okrugle stolove, precizno raščlaniti tko je i kakvu ulogu imao… Tužno je to što se u Rujanskom ratu govori od prigode do prigode… Ne smije se zaboraviti ono što se dogodilo, a ne bi bilo dobro ni prelaziti krajnje granice. Treba biti umjeren i objektivan. I, ponavljam, ne smijemo zaboraviti.
Ljudi sa crte trebaju govoriti
– Ljudi koji su bili na terenu podnijeli su najveći teret i ni trebaju govoriti o ratu jer su po njima padale bombe i prštali metci, oni su bili u rovovima… Ja sam zapovijedao i nije bilo lako donositi odluke. One su bile teške i odgovorne. Morao sam odlučiti i da se ode na Rogoznicu, i da naše snage ostanu u Skradinu, i da se ide u napad… Umirivao sam Šibenčane posredstvom Radio Šibenika da ostanu u svojim kućama, u svom gradu. Oni su bili naša snaga. Ali ponavljam: ljudi sa crte trebaju govoriti. Sve što sam rekao i uradio, stojim iza toga.
Suradnja s policijom
Izvanredno sam surađivao s policijom, gospodinom Nikolom Vukošićem i svim njegovim suradnicima. Smatram da je Krizni štab Šibenik bio najbolji u Hrvatskoj. Kad bih nazvao gospodina Škugora i rekao da nam nešto treba – to bi bilo riješeno. Nema da nema. Naći ćemo, stvorit ćemo – rekao bi.
Tuđman: To je prava stvar
Tog 22. rujna 1991. oko 10 sati nazvali smo predsjednika Franju Tuđmana. Josipu Jurasu javila se gospođa Ankica i rekla da joj se suprug upravo brije i pitala je li nešto važno. Kada joj je rekao što smo napravili, uzviknula je: ‘Franjo, Franjo, brzo ovamo…’. kao zapovjednik brigade potvrdio sam da smo vratili našu crtu i da ništa nije kao 16. uvečer. ‘To je prava stvar’, rekao mi je i nasmijao se. Ipak, dodao je kako smo nešto napravili i na svoju ruku. Upitao me:
– Znate li da smo postigli sporazum da svatko ostane na svojim pozicijama!?
– Sad može, predsjedniče – uzvratio sam. A, di će nam ostati na mostu!?
Ključ za most
U prošlom broju Šibenskog tjednika zbog tehničke pogreške ‘ispao’ je okvir o važnoj činjenici iz Rujanskog rata. Ispričavamo se ovom prilikom drniškim braniteljima koji su ostavili veliki trag u rujanskim bitkama.
20. rujna drniški branitelji napravili su ogroman pothvat kada su presjekli kolonu JNA kod Pakova Sela, uništili im oklopna vozila, zarobili 15-16 vojnika i jednog majora, a dio kolone koji je krenuo prema Šibeniku zaustavljen je kod Trtra jer je na vrijeme dignuta cesta u zrak. Da nije bilo ovog događaja ne bi mogli izvesti akciju na most.
Zapovjedništvo 113. brigade u rujnu 1991.
Zapovjednik brigade: Milivoj Petković
Zamjenik zapovjednika: Božo Marković
Načelnik Stožera: Duško Krnić
Pomoćnik za logistiku: Joso Slamić
Pomoćnik za SIS: Ivan Pulić, operativac Joško Gović
Pomoćnik za IPD: Zoran Bujas, Goran Omašić
Načelnik ONO: Neven Berović
Ustroj brigade: Rahim Ademi (nakon osvajanja vojarni – načelnik topništva), Blaž Maričić
Načelnik za obavještajne poslove: Davor Pažanin, Jakov Paić, Boris Dragojević, Srećko Ujević
Načelnik PZO: Stipe Rupić
Načelnik veze: Marko Validžić, Ivan Vrbat
Načelnik ABKO: Borislav Pešić
Načelnik saniteta: dr. Nenad Hemerich
Načelnik inžinjerije: Dinko Tepić
Načelnik opskrbe struke: Goran Odak, Ante Gabrilović
Načelnik prometne struke: Vladislav Krnić, Zoran Bulat
Načelnik tehničke struke: Nikica Ninić, Zoran Marenci, Veselin Sladić
Načelnik financija: Ivica Plenča, Čedo Petrina
Zapovjednik Doma zapovjedništva: Mladen Crljen
Zapovjednik osiguranja zapovjedništva: Ante Kovilić
Zapovjednik MB 120: Branko Smrček
Zapovjednik vojne policije: Zvone Blažebić
Snimatelji s kamerom: Zoran Lučić, Siniša Martinović
