Aljoša Vuković je čista i neiskvarena umjetnička duša. Rijetki ‘primjerci ‘ takve vrste još hodaju među nama i na samo njima svojstven način prkose vremenu u kojem živimo. Kada bismo rekli da je svestran možda bismo malo i pretjerali, ali ako mu pjevanje nije nepoznanica, ako je sposoban aranžirati i pisati pjesme, te pisati zagonetke i slikovnice za djecu onda i nismo puno pogriješili.
Za svoj rad dobio je i usmena i pismena priznanja, ipak, priznat će, najveća nagrada mu je kada vidi da su njegovi radovi pronašli put do onih za koje piše. – do djece, njegove najvjernije publike.
Pa, upoznate svestranog Šibenčanina koji ni u srednjoj školi nije odustajao od djetinje zezancije, a koji će i danas reći da je jedno veliko dijete.
Od kada se baviš poezijom i pjesmama za djecu?
Pa, prvi pokušaj je bio još 1995. godine. Tada sam napisao tekst i pjesmu ‘Slonić Bango’, koju je aranžirao moj dobar prijatelj i stalni suradnik Ante Stošić. Prošla je na festivalu ‘Mali Mostar’. Nije to bilo ništa posebno, ali recimo da je to bio moj prvi izlet u te vode. ‘Pravu’ poeziju za djecu počeo sam pisati 1999. godine, ali moram ti reći kako sam u isto vrijeme počeo pisati i zagonetke. Recimo da sam tada ‘težište’ više stavio na zagonetke, a veoma mi je važno reći kako me na sve nagovorio Ante Barbača. Od 2003. stalni sam suradnik dječjeg časopisa ‘Smib’, povremeno sam pisao i za ‘Modru Lastu’, a odnedavno pišem i za časopis ‘Književnost i dijete’, u kojem je objavljeno moji 11 pjesama. Prvu knjigu sam objavio 2008. godine i sad sam na brojci šest. Uz to, izdao sam i dvije slikovnice.
Kako si se odlučio za slikovnice?
Dogodilo se to posve slučajno. Prvo sam dobio narudžbu iz ‘Školske knjige’, te sam napravio slikovnicu ‘Tajne i zgode nestašne vode’ koju je ilustrirala Branka Hollingsworth . Nakon toga, kontaktirao me mali nakladnik iz Zadra kojemu se svidio moj način rada i kako se bližio blagdan Svetog Nikole odlučili smo napraviti slikovnicu upravo o Svetom Nikoli. Poslao mi je prijedlog za tekst, ja sam ga napravio, dok je ilustracije radila Ivana Guljašević. Igrom slučaja, ta slikovnica osvojila je i nagradu ‘Ovca u kutiji’ za najbolju hrvatsku slikovnicu prema izboru dječjeg žirija. Slikovnica ‘Tajne i zgode nestašne vode’ bila je u finalu istog natjecanja pa mi se nekako čini da sam ‘pogodio u sridu’ s te dvije slikovnice.
Postoji li neki konkretan razlog zašto pišeš dječju poeziju i zagonetke?
Ne postoji poseban razlog, ali recimo da sam i sam još uvijek jedno veliko dijete, te sam oduvijek osjećao potrebu da to nekako izbacim iz sebe i dam djeci. Često se znalo događati, pričamo o vremenu srednje škole i odrastanja, da me okolina ne shvaća. Tada mi se činilo da svi žele prebrzo odrasti, postati veliki, pametni ljudi, dok se ja nisam tako osjećao. Dovoljno ti o meni govori i to da mi je u srednjoj školi još uvijek bilo napeto nekom ‘uvaliti’ ‘bazu’ iz vrtića – ‘Reci osam. Nos ti po***’. Tako je to bilo. A budući da je to kod mene nešto što nije falše, smatrao sam da će taj iskren način biti zanimljiv i djeci.
Obiteljski si čovjek, imaš stalan posao. Koliko ti vremena uzima pisanje poezije i zagonetki?
Ma nema pravila. Nekad mi nešto padne na pamet u trenutku, nekad jednostavno moram danima slagati riječi dok se ne ‘poklope’. Jedno vrijeme strašno me zanimalo kako izgleda pun Mjesec na nebu. To mi se dugo ‘motalo’ po glavi i napisao sam pjesmu o tome. Nekad pišem brže, nekad sporije. Znalo se dogoditi da imam cijelu knjigu gotovu za dva mjeseca, a opet imao sam razdoblje od deset mjeseci bez ijedne napisane pjesme. Kad imam te periode ‘ništavila’, ne forsiram ništa i smatram da bi mi radeći na silu moglo biti samo još gore.
Od pjesama ne živiš?
Ne. I u tom smislu smatram se pravim piscem za djecu.
Jesi li kroz ovo vrijeme uspio pronaći svoj stil izražavanja?
Mislim da jesam. Iako je glupo da ti to ja govorim, ali ljudi koji pišu poeziju za djecu i teoretičari književnosti, koji na drugačiji način gledaju moje radove, izdvajaju me kao nekoga tko ima svoj stil pisanja i koga se može razlikovati od drugih pjesnika za djecu. Pojedine teme kojih se dotičem, u jednu ruku, su nekonvencionalne, iako nisu sve takve jer su prilagođene djeci i njihovom načinu razmišljanja. Prva knjiga ‘Ulica zagonetki’ izazvala je najveću pozornost kod djece jer su zagonetke najzanimljivije upravo njima. Zagonetke na njih djeluju kreativno, tjeraju ih na razmišljanja, a zanimljive su im i kao forma. Uz, naravno, slikovnicu u stihu.
Koliko radiš na promociji svojih knjiga?
Slabo. Veoma slabo i, što se mene tiče, nisam zadovoljan po tom pitanju. Najviše sa samim sobom. Mislim da nemam određenu dozu nametljivosti i agresije da bih sam promovirao knjige jer smatram da je to posao nekog drugog. Primao sam pozive iz gradskih vrtića, surađivao sam sa zborom predškolaca ‘Cvrčak’, ali kad su u pitanju škole, bio sam jedino u Katoličkoj školi i opet preko poznanstva. Znači, ništa opipljivo i stalno, a s obzirom da je sve što radim namijenjeno djeci, pomalo me čudio ta indiferentnost. Jedina gradska institucija koja mi je uvijek bila pri ruci i pomogla kad je trebalo je Gradska knjižnica ‘Juraj Šižgorić’.. Moram ih pohvaliti jer zaista zaslužuju. Počevši od toga da su izdali petu knjigu pa do toga da su uvijek bili zainteresirani za promocije mojih knjiga. I to je uvijek inicijativa dolazila s njihove strane.
Je li te privukla duža forma pisanja? Kratka priča, možda roman?
Bilo je razmišljanja u tom smjeru, ali ne osjećam da bih s tim bio posve zadovoljan. Ili, ‘ajmo to ovako reći, sve što radim za mene mora biti najmanje dobro. Zasad još nisam spreman za taj korak, mislim da bi mi trebalo i nešto više vremena.
Koliko si zadovoljan s ovim što radiš ?
Ne mogu reći da sam nezadovoljan, ali nisam ni posve zadovoljan. E sad zašto, jel? Pa, zadovoljan sam kad vidim da sve ovo što radim ima dobre i pozitivne reakcije kod onih zbog kojih i radim, a to su djeca Bez lažne skromnosti, priznat ću da mi ‘godi’ priznanje struke koja prepoznaje i priznaje moje radove u segmentu dječje književnosti. Doduše, po prirodi sam nesiguran pa mi treba potvrda od prijatelja, struke ili djece i to me, zapravo, tjera da radim i dalje, te mi pruža razlog da budem što bolji u onom čime se bavim. E to je, pak, onaj dio kojim nisam zadovoljan i u kojem mogu napredovati.
Kada si se počeo baviti klapskom glazbom?
To traje još od studentskih dana. Imali smo klapu čiji su članovi bili Đani Stipaničev, brat Tomislava Bralića i, nećeš vjerovati, čovjek iz Mongolije, iz Ulan Bator, koji je naučio pjevati u samo dva mjeseca. Nevjerojatno! Veoma mu se svidjelo pa je bio uporan. A jedan od članova bio je i moj dobar prijatelj iz Varaždina. Ma, čudna neka kombinacija. To su ti bili moji počeci.
Kako ti se sviđaju današnje klape s instrumentima?
Iskreno, nemam ništa protiv i mislim da to ide u korak s vremenom u kojem živimo. Pjevati a cappella je odlično i bio sam veliki pobornik takvog pjevanja, ali nakon nekog vremena te pjesme postanu monotone pa je i meni puno ljepše čuti kad se u cijelu priču uključi pokoji instrument. Naravno, sve je stvar ukusa te i tu treba razlikovati dobru od loše pjesme. U tome ‘leži’ cijela filozofija.
Radio si glazbu i za animirane filmove?
Jesam, istina, ali moram spomenuti kako se radi o koautorstvu jer je drugi dio te priče Ante Stošić s kojim to radim veoma dugo. Svi filmovi, a bilo ih je 12, 13, djelo su Ivane Guljašević koja je radila animaciju, a nas dva radili smo glazbu. Neki su bili čak na festivalima i to na međunarodnim, što je super, ali to nije naša zasluga, da budem iskren. Bili smo blizu ulaska u finale jednog međunarodnog festivala u New Yorku gdje smo od tri tisuće pozvanih ušli u 300 najboljih filmova, ali tu smo i ostali. Možda nije veliki uspjeh, ali je lijepo čuti.
Suradnja s Dok-om?
To traje od kraja 1991. godine pa sve do danas. Bilo je zaista odličnih zajedničkih koncerata i oduvijek mi je to jedna od dražih stvari koje sam radio. Ali danas ne stignem na svaki koncert jer uz posao i obitelj sve se to teže stiže. Ma, odlični smo prijatelji već godinama i nema tu više govora o suradnji. Oduvijek je to bio i prijateljski odnos. Usput rečeno, Dok je veliki šibenski kantautor.
Je li ti žao što si kasno počeo objavljivati pjesme?
Ma nije. Vidiš, kažu da je to možda i najplodnije stvaralačko razdoblje za poeziju, kad već nešto prođeš u životu, iskusiš neke stvari i siguran si u ono što radiš. Obično su svi pjesnici dobivali nagrade za svoja djela baš u zrelijim godinama. Sigurno postoje mlađi ljudi koji mogu na kvalitetan način pokazati svoju kreaciju, napisati dobru pjesmu ili knjigu, ali opće stajalište kad je u pitanju kvaliteta dovodi se u kontekst s godinama autora.
