Pred Olju Runjić, autoricu dokumentarnog filma ‘Kabinaši’ i romana ‘Auf Wiedersehen, Mustafa’, u njeno ljetno utočište na Jadriji, stigli smo obraza debelih kao đon, a sve zbog kašnjenja na dogovoreni razgovor. Dočekala nas je s osmijehom, skromno komentiravši kako smo je ‘zakinuli’ tek za jutarnju banjadu s kojom započinje dan. Kad nam je, pak, priznala da izbjegava davati intervjue, no lokalni mediji su izuzetak, odlučili smo poštovati njenu privatnost. Ipak, doznali smo sasvim dovoljno. U pola sata ugodnog ćaskanja saznali smo da je Olja u godinama za koje kažu da su nove tridesete, studirala je i živjela u Italiji, strastvena je kuharica, ima radnog iskustva u medijima, ali današnje novinarstvo smatra devalviranim, a informacije koje su nam plasirane bezvrijednima. Stoga je, priča nam, mentalno ozdravila otkad ne čita novine i ne gleda televiziju.
Sa stalnim prebivalištem u Zagrebu, Olja ne propušta svakog ljeta, na mjesec ili dva, Jadriju upisati kao svoje privremeno boravište. Ispred kućice koju naziva intimnim zavičajem, dok su podnevnu tišinu ‘parali’ crvčci, s pogledom na kabine uz koje je šibenska književnica i scenaristica odrastala te im na koncu posvetila dokumentarni film, popričali smo o njezinom romanu prvijencu, o Šibeniku i novinarstvu, o provincijalizaciji…
Pssst, Olja sprema novu knjigu, a predano radi i na novom dokumentarcu.
OLJA I JADRIJA, JADRIJA I OLJA: Ovdje sam odrasla. Pokojni djed imao je kabinu od ’39 godine…Svi smo se ovdje kupali, otac, majka, brat, baka, djed, tetke i stričevi. Jadrija je moj intimni zavičaj. Moje prve fotografije snimljene su upravo ovdje. Film sam htjela snimiti kako bih sačuvala od zaborava neke slike i kadrove koji nedostaju u tom mom obiteljskom albumu, a vjerojatno i zato što sam Jadriju poželjela pokazati drugima. Nikad je nisam doživljavala kultnim mjestom, kad si ‘uronjen’ unutra ne vidiš kult. Moj doživljaj Jadrije je prije svega sentimentalan- uvjetovan velikom vezanošću, s druge strane je i ambivalentan. Uz sve što nam je blisko vežu se i stvari koje nas smetaju.
Kada dobijete potrebu ispričati priču ili snimiti film, važno je ne pričati o nečemu što samo volite ili samo ne volite. Sumnja je uvijek bitan preduvjet za bilo kakav kreativni proces. Ovaj film sam radila oslanjajući se na vlastitu intuiciju. Neophodno je zadati si osnovni okvir, još je važnije da znate zašto želite o nečemu pisati, pričati ili snimati, ali je jednako važno da ne znate prije snimanja koja će točno biti poruka te da budete oprezni s očekivanjima koja, u krajnjoj liniji, nikad ne ispadnu onako kako ste zamislili. Pogrešno je, recimo, očekivati da će vaše priče ili filmovi spasiti ili promijeniti svijet, ali je neponovljiv osjećaj kad ono što radite mijenja vas osobno.
Radeći film o Jadriji, doznala sam mnogo novih stvari o Jadrijašima i neke nove stvari o sebi. Otkrila sam stvari mimo kojih sam živjela. Dok sam živjela u Italiji, jedva bih čekala ljeto da dođem tih mjesec dana ovdje zbog čega sam zadržala idiličnu, gotovo idealističnu, sliku Jadrije. Instinktivno osjećate da se ovdje događa vrlo zanimljiv suživot, da možete naučiti mnogo toga poput tolerancije, prihvaćanja drukčijeg ili izdržljivosti kod nepopuštanja. Priviknete se da vam svatko gleda u ‘pijat’ i da svatko svakog pozna, najčešće bolje nego što čovjek zna sam sebe. Ovdje koegzistiraju razni slojevi ljudi, socijalni, društveni ili kakvi god hoćete. Shvatite da to ima svoje dobre i loše strane. Uglavnom sam bila koncentrirana na one dobre. Shvatila sam da upravo ono što ovdje ne funkcionira, što se nekom izvana čini kao manjkavost, čini Jadriju onakvom kakva jest.
Ono što je meni bilo zanimljivo su reakcije nekih mojih kolega koji su pogledali film a koji nemaju veze s Jadrijom; svi su bili dirnuti i fascinirani činjenicom da još uvijek, negdje na svijetu, ovakvom kakav danas jest, postoji mjesto gdje ljudi zajedno na ovaj način funkcioniraju i provode godišnje odmore.
REDATELJSKA PALICA: Bio je to za mene veliki izazov. Iako sam godinama prije toga radila kao scenarist, da nije bilo Tome Krnića, snimatelja i mog prijatelja koje je u to sve ‘uletio’ s entuzijazmom, ne znam kako bi sve ispalo. Krenuli smo raditi ‘horuk’, bez budžeta i sredstava, no Tome je znao za moju ogromnu želju da dokumentiram Jadriju. Što se tiče njegovog oka iza kamere, odradio je ključnu stvar. Znao je točno što hoću. Nastojali smo što manje manipulirati sa sugovornicima, htjeli smo sve napraviti u ‘realtime-u’ što je zbog manjka sredstava bilo nemoguće. Radeći taj dokumentarac otkrila sam strast prema dokumentarnom filmu koji i inače volim. U krajnjoj liniji, cijela filmska industrija počiva na tom jednom kadru i to dokumentarnom. Tako da ‘Kabinaši’ nije zadnji dokumentarac koji ću napraviti. Imam još nešto u planu, ali iako nisam praznovjerna, ne želim kazati o čemu se radi da se ne izjalovi. Jadrija definitivno nije zadnja priča. Zanimaju me male, lokalne priče, koje su u svojoj izvornosti i autentičnosti univerzalne. Sve može biti priča, treba znati dobro slušati, imati oko za detalje…
AUF WIEDERSEHEN, MUSTAFA: Roman je doživio drugo izdanje nakon samo tri mjeseca od objavljivanja, tako da sam više nego zadovoljna recepcijom čitatelja. To je kronologija jedne bolesti, koja u svojoj tragičnosti pretpostavlja određene anomalije suvremenog društva poput ravnodušnosti, usamljenosti, odsustva empatije i nemogućnosti komunikacije, istovremeno propitujući mogućnost povezanosti i ljubavi u sve otuđenijem svijetu. Knjiga tretira jednu važnu temu koja je, nažalost, još uvijek tabu tema u društvu. Netko me pitao:’Zašto u romanu nema seksa?’ O seksu je napisano toliko toga. Znači, sve može, sve igra, pornografija, nasilje, rat, ali primjećujem da je bolest tema o kojoj ljudi nerado govore. Možda baš zato jer je unatoč svemu, ipak najrasprostranjeniji način da se ode s ovog svijeta. U tom kontekstu nije ugodno istupiti i javno reći, recimo: „Ja imam rak“ ali mislim da je potrebno.
Sarajevo se nametnulo kao mjesto radnje prije svega zato jer sam tu boravila kad sam krenula pisati roman, i zato što u sarajevskoj kotlini ima nečeg okultnog, što me neodoljivo privlači. Kako je roman između ostalog, pokušaj detektiranja analogije između vidljivog i nevidljivog-svega onoga što nas čini takvima kakvi jesmo, Sarajevo se svojom atmosferom samo nametnulo kao mjesto radnje. Kao što je Ivica Đikić, moj prijatelj i promotor knjige, dobro uočio, Sarajevo u mojoj knjizi nije toponim za ćevape, minarete ili ludi provod. Današnje Sarajevo je, kada stvarno ‘zagrebete’ nakon završetka Sarajevo film festivala i bašćarskijskih noći, tmuran grad.
OGOLJETI ŠIBENIK: Nisam razmišljala o tome. To svakako nije lako. Kao što nije lako demistificirati sebe, tako nije lako demistificirati ni svoje korijene. Ne znam koliko se Šibenik objektivno promijenio na bolje ili na gore. Čak sam u zadnje vrijeme dosta optimistična, vidim jedan pozitivan pomak. Nisam sigurna da to ovisi o političkim strukturama i samim Šibenčanima. Mislim da će se gradu dogoditi nešto što ni sam Šibenik neće moći zaustaviti. Čini mi se da je razvoj turizma u idućih pet godina nezaustavljiv proces. Grad će doživjeti procvat, tu uopće nisam pesimistična jer to ne ovisi samo o inerciji Šibenčana.
Šibenik je drugi grad otkad se dogodio Terraneo festival. Ima nekih novih ideja, inicijativa, ljudi su valjda napokon skontali da se može.
Ono što me kod nas Šibenčana iritira, je to što mi sve najbolje znamo i što smo baš mi najpametniji. Mislimo da možemo docirati svemu i svima. A prečesto se to događa bez pokrića. Vidim da u Šibeniku ima puno sjajnih pojedinaca iz svih područja, međutim, ono što nedostaje je kritična masa koja bi pokrenula stvari. Ima nekog šarma u tome što nam ništa ne valja, što sve kažemo u lice pa se i od toga prave mitovi. Imamo i taj kompleks više, odnosno niže vrijednosti, ali to je svojstveno svim manjim sredinama. Tko apsolvira tu vrstu surovosti lakše će se snaći bilo gdje.
Provincijalni mentalitet ne trpi da se izdigneš iznad njega, istovremeno, provincija je vrlo poticajna i inspirativna. Mnoge velike stvari u književnosti i umjetnosti općenito nastale su iz poriva da se shvati, obuhvati ili nadiđe provincija pa u tom smislu ne treba od nje bježati, ali treba biti svjestan vlastitih okvira i mogućnosti.
