S obzirom na način kako je nastala knjiga kako je sad doživljavaš kad je sve skupa završeno i ukoričeno?
Rundek: Nekako sam se već navikao na nju. Ovako na papiru mi djeluje dinamičnije i šarenije nego na ekranu kompjutera, ali sam zbog ekranskog čitanja za vrijeme završavanja knjige izgubio nevin pogled na ukoričeno izdanje.
Perković: Drago mi je vidjeti da se trud isplatio i jedva čekam popričati s čitateljima knjige, čuti kako oni doživljavaju to što smo im pripremili između korica.
Koliko često ste komunicirali i koliko vam je vremena trebalo da jedan i drugi budete zadovoljni pitanjima/odgovorima u knjizi?
Rundek: Pitanja i odgovori uvršteni u knjigu su se nekako sami pronašli i nismo o tom izboru puno razgovarali. Vjerojatno zato što je to dopisivanje bilo, s moje strane, namijenjeno informiranju i usmjeravanju Ante dok je pisao, a ne objavljivanju. Zato u tim odgovorima ima iskrenosti, intimnosti i nepretencioznosti kojih ne bi bilo da su pisane sa javnom namjerom. Kad je Ante predložio da ih uvrstimo u knjigu, učinilo mi se da te bilješke drže vodu i donose jednu važnu kvalitetu koja bi bez njih nedostajala.
Perković: Ispada da nam je pomogla nepreciznost u planiranju. U početku je to bio samo način komunikacije koji nam je obojici odgovarao i davao mi polazne točke za početak istraživanja. U nekom trenutku mi se učinilo da dijelovi tog dopisivanja stoje sami za sebe i tako spontani, neisprovocirani nekim novinarskim isljedničkim tehnikama, jako lijepo i točno govore o stvarima koje su važne za Darka i knjigu. Tako su od neformalnih natuknica postali vezivno tkivo.
Foto: Nino Šolić ( sa predstavljanja knjige )
Ideja za knjigu je došla od strane izdavača, Menarta. Kako si reagirao na tu ideju?
Rundek: Prvo negativno, a onda kad je Ante pristao toga se prihvatiti, povjerovao sam da ta ideja može biti povod za zanimljivo štivo.
Perković: I moja je prva reakcija bila sumnjičava jer sam pomislio da se od mene očekuje biografska knjiga, a taj žanr ne volim ni kao čitatelj ni kao pisac. No, izdavač mi je dao punu slobodu i povjerenje, pa smo Darko i ja kroz prvih nekoliko mjeseci 2012. ispitivali razne mogućnosti, razmjenili neke ideje i knjige i polako se počela nazirati koncepcija s kojom bi obojica mogli biti zadovoljni.
Haustor danas, Haustor jučer, Rundek jučer, Rundek sutra? Dajte mi sliku onoga kako ste doživjeli i što je značio i kakav značaj za vas danas ima Haustor. Ista stvar me zanima i za Darka. Naravno, ako može reći nešto o sebi kroz rad banda i samostalne karijere.
Rundek: Recimo samo da knjiga dovoljno o tome govori. Kolektivno sjećanje na Haustor me dugo sputavalo u razvoju novih projekata.
Perković: Haustor je sigurno naš najznačajniji i najbolji bend osamdesetih. Čini mi se da njihove pjesme glatko prelazi preko vremena i hvata nove generacije baš zbog toga što nikad nisu bile jako ukorijenjene u prostor i vrijeme u kojima su nastajale, ni tekstualno ni glazbeno. ‘Treći svijet’ je i danas, skoro trideset godina poslije objavljivanja, još uvijek najdalja točka do koje je hrvatska popularna muzika stigla. Mislim da je Darkov opus jedan od rijetkih u kojem ono prošlo ne opterećuje ono što radi danas, prvenstveno zato što nije prestao istraživati, razvijati se, ulaziti u nove projekte i izazove.
Kako i zašto ste odabrali baš ove pjesme? Jeste li imali svojih favorita pri odabiru ili ste kompromisom riješili ovaj ‘problem’?
Rundek: Pjesme je Ante birao sam. Set lista od koje je krenuo za vrijeme istraživanja i stvaranja knjige spontano se mijenjala.
Perković: Složio sam početnu listu pjesama nakon dugog preslušavanja svega što je Darko radio sam ili sa Haustorom. Činilo mi se prirodnim pritom zaobići neke pjesme koje su postale preveliki totemi, poput ‘Šejna’, ‘Ene’ ili ‘Šala od svile’. U procesu pisanja stvari su se mijenjale i prilagođavale, pa su neke pjesme forenzički obrađene, poput ‘Radničke klase’ ili ‘Tranzita’, dok je drugima bolje pristajao slobodniji, poetski pristup.
Na kraju mi recite koliko ste zadovoljni ovom knjigom i u kojoj mjeri nam može približiti Darka Rundeka?
Rundek: Meni je knjiga dobra. Ne znam koliko nekome može približiti Darka Rundeka, ali mi se čini da čitatelja dovodi u aktivni odnos prema jednom autorskom pokušaju koji vibrira kroz ljude i vrijeme i što je više odvojen od osobe autora i urastao u druge, time je zanimljiviji.
Perković: Zadovoljan sam, bilo je to zbilja lijepo putovanje. Nadam se da će čitateljima biti jednako zabavno i poučno.
Rundek o Perkoviću
– Ante je i pisac i muzičar. Njegova knjiga Sedma republika bi trebala stajati na policama dućana sa instrumentima, jer otvara prostore i postavlja pitanja, koja mogu obogatiti odnos prema muzici svakog tko je u nju krenuo. Nadam se da ćemo o Anti Perkoviću sljedeći put razgovarati u vezi njegovog novog albuma.
Perković o Rundeku
Ha, cijelu knjigu to uspješno izbjegavam, pa da sad vama ovako kažem? Iskoristit ću ono što je beogradska spisateljica Milena Marković napisala o njemu na kraju jednog intervjua koji su radili za tjednik Vreme. Ne zato što se opet izvlačim, žena je sve rekla i ja ne bih znao bolje: ‘U toku razgovora s Darkom u jednom momentu osetila sam da je on nešto što se zove Normalan Čovek. A to jeste velika blagodet. I sama osećam da počinje da me smara kada mi neko postavlja pitanja na koja bi trebalo da znam odgovor, pametan ili ne, da me smara da imam bilo kakav stav o bilo čemu na planeti, počinju da me smaraju svi “izmi”, ikonografije, ideologije, određenja s kojima se, ako je čovek normalan, završava već u pubertetu. Bitno mi je da se bavim svojom umetnošću, da gledam svoja posla, da zbrinem decu. Osetila sam da je i ovaj čovek takav. Da u stvari i nema bogzna šta da se kaže. Čovek može izabrati kako će da živi i šta će da misli bez obzira gde da živi i u kakvom sistemu se nalazi. Bez obzira na to nalazi li se u bilo kojoj vrsti problema, siromaštva, nemogućnosti ili nečeg sličnog. Da uvek bude svoj. To sam naučila od Darka Rundeka.’
