Zašto Šibenik? kako si se odlučio doći živjeti u Šibenik i koliko je dugoročna ta opcija?
Znaš kaj, u Zagrebu sam 20-tak godina praktički živio u autu. Konstantna jurnjava i rush hour, a u Šibeniku ljetujem zadnjih desetak godina. Vidio sam kako ljudi ovdije puno mirnije žive, a i grad se počeo buditi zadnjih godina i tako, sve u svemu, tu sam i ostajem tu.
Prema nekim tvojim procjenama koliko ćeš u Šibeniku iskoristiti svoje fotografske potencijale i da li ti je to trenutno primarna stvar?
Ma gle, ja sam fotograf, freelancer…ono, u životu sam to radio, takoreći cijeli život. Nigdje mi se ne žuri, trenutno tražim prostor za studio u gradu, upoznao sam neke ljude i vjerujem da će se i pokrenuti neka suradnja. A kako s obitelji živim u kući u Bilicama u Stublju, oko kuće ima uvijek posla. Trenutno nam uvode šibensku vodu i raskopana nam je ulica već dva i po mjeseca, tak da sve nosimo na ruke…zima dolazi, moramo se opskrbiti drvima i to…
Nadaš li se da ćeš tu pronaći inspiraciju za nešto novo u tvom radu?
Ma naravno. Promijena uvijek donosi nešto novo. Osim toga ovaj grad mi se sviđa i ima svoju povijest, a i ljudi su posebni i već sam pronašao puno ljudi po gradu koje bi volio portretirati…tak da, ono, pomalo…znam i neke muzičare, još iz zg, tako da vjerujem da će se nešto dogoditi.
Reci mi nešto o tvojim počecima? Gdje i kako si ispekao fotografski zanat?
Fotografijom sam se počeo baviti još u srednjoj školi, slikao sam koncerte, pratio klubsku scenu…kad sam se vratio iz Jna, prodao sam bubanj i kupio prvog Nikona, upoznao zagrebačkog fotografa Željka Stojanovića i počeo raditi u njegovom ateljeu kao asistent. Radili smo dosta sa kamerama velikog formata arhitekturu, u kazalištu sam radio 15-tak godina (ZeKaEm, Teatar&Itd, Gavella…) kasnije u raznim novinama, onda naravno Feral, poslije reklame, fashion….uglavnom, ja sam stara škola fotografa koji je naučio raditi sa svjetlom i osvjetljenje i rasvjeta mi puno znače, kao i kadar.
I dan danas, bez obzira na digitaliju i mogućnosti postprodukcije, photoshopa, većinu stvari koje snimim više manje ne prekadriravam.
Najpoznatije su tvoje fotografije rock muzičara. Pojasni nam odnos slike i rock glazbe. Koliko slikom nekome možeš približiti nečije glazbeno djelo?
Auuuuuuu, jbte, šta da ti kažem.. slika govori više od riječi. Štajaznam, neki put pogodiš bolje, a neki put se ne skužite baš….mislim da je najbitnije da ljudi imaju povjerenja jedni u druge, pa je i ta suradnja onda puno jasnija i bolja.
Spisak muzičara koje si fotografirao je prilično dug. Ima li neko ime, iako nije fer posebno bilo koga isticati, da ti je zbog nečega ostao u boljem pamćenju?
Urbana sam upoznao još ’94 u Jabuci i od tad smo radili hrpu stvari, družili se, postali prijatelji…on je genijalac sa velikom maštom i jakom karizmom…hmmm, i još Bare, uvijek se sjetim kad je došao u studio na snimanje, bio je dobro raspoložen i s vrata rekao:” Nino, sad ćeš vidjet šta je sešn”. Još bi spomenuo i Tošu, koji je stvarno bio divan čovijek anđeoskog glasa…ali, stari moj, on je stalno bio u autu i na turneji, spavao je gdje je stigao…nažalost, tako je i otišao, spavajući u autu.
Josipa Lisac, kad je došla u studio i vidjela prostor rekla je: “ovo je čisti rock’n’roll!”
Kakvi su rock muzičari modeli? Jesu li zahtjevni ili ih dovedeš u situaciju da te moraju slušati?
Jbg, to ti je iskustvo…moraš bit jeben psiholog i prvo opustiti ljude, a tek onda ih fotografirati…tako da, bez toga ništa…meni je pomoglo to što sam dugo bio na sceni i više manje sam te ljude znao iz nekih priča, ali bez obzira, to sam ustvari, uvijek radio po feelingu.
Tko je za tebe najbolji rock fotograf ili možda osoba koja je fotografijom najbolje vizualizirala glazbu?
Definitivno Anton Corbijn i Danny Clinch
Postoji li rock fotografija koja ti se urezala u pamćenje, u kojoj si vidio nešto što mi smrtnici ne vidimo?
Omot albuma London Calling, The Clash
Kada fotografiraš, što tražiš? Kompoziciju, svjetlo, boje…?
Fotografija je crtanje svjetlom, tak da sve to moraš imat, inače nisi zadovoljan i uvijek ti neš ne valja, dok to sve ne posložiš kako treba…
Jesu li ti draže fotografije u boji ili crno-bijele? Da li, prije nego počneš fotografirati , znaš kakve ih želiš napraviti?
Ajajajajajajajaj….volim crno bijelu fotografiju. Zaljubio sam se u nju kad sam prvi put razvijao slike. Znaš ono, kad eksponiraš negativ na foto papir, staviš ga u razvijač i gledaš kako izlazi slika…to je čarolija! Naravno, to je i zanat, vještina, ali i igra. U samoj izradi fotografije u tamnoj komori možeš napraviti čudo. Kad svladaš tehniku i još ako voliš eksperimentirati to je dobitna kombinacija. Možda baš zbog toga, te čarolije u tamnoj komori, volim cb fotografiju. Kako bi ti reko, na cb je sve nekako bolje.
Možeš li svoje fotografije nazvati art-fotografijama i što je po definiciji art-fotografija?
Ha čuj, primili su me u HZSU kad sam imao 24 godine, kao jednog od najmlađih članova zajednice umjetnika. Ne znam, mislim da ti samo drugi mogu nadjenuti epitet arta…
Pratš li scenu u Šibeniku? Imaš li ovdje materijala za rad?
Antu Prgina znam još dok je svirao u Fali V, tako da sad kad sam tu, smo se nastavili družiti i jako mi se sviđa to što sad radi sa L’kokom. Tu je još i Nino Rak, kog znam iz neke druge priče, a on svira u Ti Ritu Piri Pip. Čuo sam i neke garažne snimke Diskodelije, mrak mi je to… hahahahahahaha.
Volio bi ostvariti i suradnju sa Šibenskim kazalištem, jer kazalište je ipak dio mene…
Za kraj, reci nam kakav vidiš Šibenik za koju godinu i vidiš li sebe u toj priči?
Šibenik je grad koji se probudio u zadnjih par godina. Šibenik je grad nevjerovatne povijesti i još veće kvalitete i siguran sam da ljudi to znaju. Samo ne znam što ih koči. Imao sam priliku upoznati vašeg gradonačelnika Željka Burića, i mogu vam reći da je to čovijek s vizijom i drago mi je da ste mu dali šansu. Ja sam tu i kako se čini tu i ostajem.