Pratite li književnu scenu u Šibeniku i jeste li zadovoljni s njom?
Pratim koliko mogu, ne toliko kao prije, ipak su i godine tu, ali znam za nekoliko vrlo kvalitetnih mlađih šibenskih književnika. Istakla bih Ivana Klarića, čiji rad s većom pozornošću pratim, naročito zbog toga jer je bio moj učenik. Nedavno sam i sam nastupila na jednoj književnoj večeri, prije 15 dana u knjižari Matica. Trebala sam tamo i ranije nastupiti, vlasnice knjižare su jako agilne i želja im je ojačati književnu scenu takvim večerima, što svesrdno pozdravljam. Međutim, nadala sam se da će na tu večer doći i ljudi koje ne poznajem, a od onih koji su došli skoro sve sam osobno poznavala. To me malo zabrinulo, očito je da se u Šibeniku sve manje čita. Ali, to nije samo šibenski specifikum, čini mi se da u cijeloj državi, pa i u svijetu, književnost, nažalost, nije ljudima toliko važna koliko je bila prije.
Doduše, kad vidim stalnu fluktuaciju ljudi u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića, stječe se dojam da Šibenčani ipak čitaju, da nije sve izgubljeno za književnost. Sad, možda je razlog što toliko posjećuju knjižnicu i atraktivnost samog prostora, rijetki su gradovi koji se mogu pohvaliti tako lijepom gradskom knjižnicom, u samom centru grada. Osobno sam svjedočila ovo ljeto kako i turisti s velikim zanimanjem promatraju našu gradsku knjižnicu, radi se o prekrasnom objektu koji vas jednostavno mami da uđete unutra. A kad ste već unutra, valjda ćete i posuditi kakvu knjigu i pročitati je. Dakle, na promociji književnosti i čitanja može se raditi i na druge načine, treba sve to zapakirati u nešto primamljivo i lijepo.
KOLIKO ČITAJU MLADI
Bili ste profesorica književnosti. Čini li vam se da mladi sve manje čitaju i kako to promijeniti, kako zainteresirati mlade da čitaju što više?
Pa, osnova je baš u školama, učenicima treba predstaviti što zanimljiviju lektiru. Primjerice, učenici tokom školovanja moraju pročitati barem 20 do 30 hrvatskih autora. Međutim, čini mi se da u Hrvatskoj toliko jakih autora ni nema, pa su učenici prisiljeni za obveznu lektiru čitati i njima dosadne stvari. Tako se malo pomalo u njima stvara određena averzija prema književnosti općenito. Ja sam taj problem rješavala na način da bi učenicima ponudila za lektiru veći broj naslova, a oni su sami mogli izabrati koje će pročitati, a koje ne, prema svojim afinitetima. Nisam im se miješala u izbor, i smatram da je to pravi put.
Tu je i Internet i moderne tehnologije, i one odvraćaju mlade od knjiga i književnosti?
A, ne bi znala, ja sam više gospođa iz 18. stoljeća, kompjuterima se baš i ne služim, još uvijek mi je draža štampana knjiga. Ali, kad vidim koliko mladi vremena provode za kompjuterima i mobitelima, jasno mi je da i zbog toga književnost pomalo pati. O tom području ipak bi više mogao reći moj suprug, on je već iskusan kompjuteraš, svakodnevno surfa na internetu, pa se valjda i na tom ‘čudu’ može naći nešto vezano uz književnost. Ja zasad još odolijevam dostignućima moderne tehnologije, nekako mi se čini da se čitanjem s ekrana kompjutera ne mogu razviti tolike emocije u čitača, ne razvija se njegova mašta, kao kad se drži konkretna knjiga u rukama.
ČEKAM PRAVU TEMU ZA NOVI ROMAN
Nakon ‘Limenki i ciklama’, dva romana o Helki Stap, romana ‘Sara’ i jedne zbirke pripovijetki, je li na red došao i novi roman Jele Godlar?
Pišem nešto pomalo, ali nisam baš s tim zadovoljna, jednostavno mi još nije sinula tema koja će me zaokupiti. A kad je tako, iskreno, i ne da mi se previše pisati. Nisam ja poput supruga koji piše svaki dan po nekoliko sati, koji je totalno predan tom poslu, nakon dovršene priče odmah kreće s pisanjem druge. Međutim, Ivo je književnik u pravom smislu te riječi, on je književnost oduvijek osjećao kao svoj poziv. S druge strane, ja jesam književnica, ali nikad nisam osjećala da je pisanje jedino što me definira, nikad se u potpunosti nisam osjećala književnicom. Primjerice, svakako se više osjećam profesoricom književnosti nego spisateljicom. Privlačenje mladih ljudi da što više čitaju bio je moj pravi poziv. Ipak, nije isključeno da me već sutra zaokupi neka tema, da kažem ‘to je to’, i odmah krenem s pisanjem svog novog romana, zbirke priča, ili nešto slično. Dakle, može se reći da čekam inspiraciju koja će doći s pravom temom.
Dosta ste kasno počeli s pisanjem romana, tko vas je nagovorio da ipak pokušate napisati nešto?
Točno, svoj prvi roman ‘Limenke i ciklame’ napisala sam tek u svojoj 51. godini. I na to mi se bilo teško odlučiti, ali me je na to nagovorio, skoro i prisilio moj suprug. Uvijek mi je govorio: ‘Jelo, ti to imaš u sebi, počni pisati, nemoj gubiti vrijeme!’. Kako njega smatram pravim književnikom koji zna prepoznati talent, polako sam popuštala. I tako, pritisak mu je i uspio, pala mi je na pamet odlična tema, suprug me ohrabrivao, i nastale su ‘Limenke i ciklame’, kojima sam prekinula taj silni respekt prema pisanju. Poslije toga bilo je znatno lakše odlučiti se na pisanje novih romana.
Sin vam je sa svojim zadnjim filmom ‘Svećenikova djeca’ nominiran za prestižnu europsku filmsku nagradu. Jeste li ponosni?
Ma, ne znam bi li baš ‘ponos’ bila ispravna riječ za Vinkov rad, prije bih to nazvala iskrenim veseljem. Što se ponosa tiče, ponosna sam na svakog Šibenčanina koji uspije na svom polju, u filmu, književnosti, glazbi i kazalištu. Valjda osjećam isto što nogometni navijači osjećaju kad im njihov omiljeni klub ostvari neki veliki uspjeh, tako ja osjećam prema uspjesima Šibenčana na tim, umjetničkim i društvenim poljima. Naravno da se taj ponos pretvori u nešto još više kad se radi o vlastitom djetetu. Međutim, otkako je Vinko počeo raditi na filmu, bila sam sigurna da će uspjeti, da će nešto veliko napraviti na tom području, jer je totalno predan tom poslu. Osjetila sam to pogotovo na snimanju njegovog prvog filma, ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, koji se snimao u kanalu sv. Ante. Posjećivala sam tada filmski set, iako je bilo jako hladno, ali zanimalo me kako sve to izgleda. I baš sam tamo primijetila tu veliku Vinkovu strast.
NAJDRAŽI VINKOV FILM
Koji vam je Vinkov film najdraži?
Svi su mi dragi, od ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, pa do ‘Svećenikove djece’, teško mi je izdvojiti koji mi je najdraži. I to bez obzira jesu li filmovi rađeni po Ivinim scenarijima, ili po nečijim drugima. Iako, moram priznati da i dan danas od Vinkovih filmova ljudi najviše ističu baš ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. I to ne samo oni koji su živjeli u to vrijeme, već i mladi ljudi koji se tada nisu ni rodili ističu kako im je baš ‘Rat’ super film.
Suprug i sin su vam često surađivali na filmskim projektima. Kako izgleda ta njihova suradnja? Bude li trzavica?
Ivo često voli reći kako on scenarijem samo servisira redatelje, pa tako i Vinka, smatra da redatelj u svakom filmu vodi glavnu riječ i nije mu se u posao nikad previše miješao. Ta njihova suradnja svakako ne izgleda kao klasičan odnos između scenarista i redatelja, ipak se radi o ocu i sinu. Oni su naučili međusobno komunicirati, dobro se poznaju, znaju što jedan od drugog mogu očekivati i što jedan drugom trebaju dati. Tako da će sigurno i u budućnosti raditi na filmu, iako je Vinko trenutno više zaokupljen kazališnom režijom, upravo radi na postavljanju ‘Hamleta u mrduši donjoj’ u Zagrebu.
‘Limenke i ciklame’ na kazališnim daskama
Sin vam je ekranizirao dosta očevih drama? Hoće li i majka sa svojim djelima doći na red?
Vjerojatno hoće, ali to tek nakon moje smrti, sigurna sam, i to ponajprije u nekom kazalištu. Ljudi malo znaju, ali Vinko je i uspješan kazališni redatelj, baš će početkom 2014. godine i u Šibenskom kazalištu postaviti Ivin komad ‘Veliki manevri u uskim ulicama’. Vinko mi je uvijek govorio da su ‘Limenke i ciklame’ čisti film, čisto kazalište, da se to svakako mora snimiti ili staviti na pozornicu. Međutim, ja još ne osjećam da je to to, nemam još prisutnu takvu emociju. Valjda će Vinko, kad ja odem, znati s te distance što s mojim romanima učiniti.
Šibenik- metropola mladih
Još 1993. godine pokrenuli ste projekt ‘Šibenik- metropola mladih’ kroz koji su prošli brojni mladi šibenski umjetnici. U kojoj fazi se projekt danas nalazi?
Iskreno, moram priznati da smo malo posustali s tim projektom. Započela sam ga s nekoliko prijateljica još prije 20 godina, i mislim da smo pomogli dosta šibenskih mladih umjetnika, pogotovo glazbenika, da se afirmiraju na hrvatskoj glazbenoj sceni. Međutim, tu su godine, sve mi koje smo vodile projekt smo već odavno bake, i nemamo toliko vremena i entuzijazma za nastaviti ga tolikom intenzitetom kojim smo radile prije. U svakom slučaju, početkom slijedeće godine organizirat ćemo jedan veliki koncert u Šibenskom kazalištu na kojem će nastupiti umjetnici koji su prošli kroz projekt. Između ostalih, koncert će održati i pijanist Borna Erceg.
