Iza njega je 45 godina radnog iskustva, završena Viša pomorska škola, dugogodišnja plovidba, nakon prestanka plovidbe završen i Pomorski fakultet u Splitu, brojni domaći i međunarodni seminari, no kako kaže, takav buran život ne možete završiti odlaskom u mirovinu u kojoj se, kako i ime kaže, miruje. Boris Seljanovski nakon svog radnog vijeka odlazi u penziju koju je upotpunio poslovima koje voli. Obzirom da je prošao razne pomorske puteve, od navigacije, preko predavanja u školama, do inspektora i šefa odjela za inspekcijske poslove, puno toga ima za reći o pomorstvu, piše Pomorac.net.
Prošli ste dosta grana pomorstva, od upravitelja stroja na brodu, profesora u školi, inspektora sigurnosti u Kapetaniji do predavača za tečajeve sigurnosti. Kada ste započeli svoje pomorsko putovanje? Koji posao radite s najviše strasti, a koji ste jedva čekali zamijeniti nečim boljim?
Već 1968. godine u remontnom brodogradilištu, gdje sam startao, susrećem se s brodovima. 1971. počinjem navigavati u Atlantskoj plovidbi i to mi postaje moj daljnji cilj u životu, znači biti pomorac. 1976. godine zasnivam obitelj, te u skladu s tim tražim stan. U AP ponudili su mi manji stančić, no kako je već drugo dijete bilo na putu dolazim u Slobodnu plovidbu upitati da li ima posla za časnika stroja, gdje su mi rekli da ima, te da mogu dobiti stan za 2 godine. Tako sam se i zaposlio, te plovio 11 godina da odradim svoje za stan. Još uvijek u njemu čuvam i zastavicu Slobodne plovidbe. Kasnije prelazim i na strane brodove, gdje plovim 4,5 godina, no 1992. godine se razbolim i tada život kreće u drugom smjeru. Osim što nije bilo navigavanja, došao je i rat, ali ubrzo me zovu iz Prometno-tehničke škole i pitaju želim li doći tamo za nastavnika stručnih predmeta, što sam rado prihvatio. Obzirom na to, ubrzo sam završio pedagoško-psihološko obrazovanje na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu za rad u nastavi. Predavajući u školi pomislio sam da je to moje zanimanje do kraja života, ali početkom 1997. dobivam poziv iz Lučke kapetanije u Šibeniku za obavljanje poslova inspektora sigurnosti plovidbe na moru. (…) Ubrzo su me unaprijedili za načelnika odjela inspekcijskih poslova u Lučkoj kapetaniji Šibeniku. I evo nakon 45 godina radnog staža i 4 godine beneficiranog sam u mirovini u kojoj ne mirujem. (…)
Mislim da ste apsolutno kompetentna osoba za reći svoje mišljenje o stanju u pomorstvu. Što je trenutno najveći minus u ovoj djelatnosti?
Kako sam do nedavno radio u Kapetaniji kao šef odjela za inspekcijske poslove, moji kolege su redom odlazili u mirovinu, nismo se obnavljali kadrovski, nismo primili ni jednog mladog kolegu koji bi nastavio naš rad i na kraju sam ostao sam. Kada sam šefovima u Zagrebu, koji su na pozicije došli političkim putem i nisu od struke, rekao da ovako ne ide dalje, rekli su: tko želi raditi neka radi tko neće neka ide. Tako sam i ja otišao, a tu je i naš glavni problem u pomorstvu, struka ne vodi svoj posao. Na primjer, sada kada sam otišao u mirovinu, PSC inspektori (Port State Control) dolaze iz Zadra za pregledati brod u šibenskoj luci, jer mi ovdje nismo nikoga primili niti obučili za taj posao, a svi smo otišli. Iako sam na ovo upozoravao Ministarstvo posljednjih 10-ak godina, ništa se nije napravilo. Svako svoje zanimanje sam volio i nastojao odraditi na najkvalitetniji način, te sad u mirovini imam snop certifikata i priznanja, koje je trebalo odraditi.
U svojoj karijeri nagledali ste se jako puno nesreća na moru . Pretpostavljam da ih ima svakakvih….od onih bezazlenih smiješnih, pa do onih koji odnose ljudske živote. Kakve nesreće su najučestalije i zašto dolazi do njih?
Jako puno toga sam doživio u svojoj profesionalnoj karijeri. Razne nesreće na moru, pogotovo sa smrtnim posljedicama, bile su i razlog da smo 2008. organizirali akcije na moru kojima smo dali naziv ‘Hobotnica’, akcija je usmjerena na sigurnosti plovidbe, a pogotovo preventivu brzog glisiranja unutar 300 metara od obale. Akcija je i bila kao hobotnica na određenom području, centralni brod ‘Šibenik’, a okolo nekoliko brzih brodica od Kapetanije i svi koji su na tom području brzo plovili i napravili pomorski prekršaj, kažnjeni su. Kazne su od 1.000 do 10.000 kuna, što nije malo, ali za provođenje propisa i općenito sigurnost na moru jedino rješenje, pogotovo za mentalitet naših ljudi. Nijemci su na velikim kaznama i ‘ustrojili’ državu. Već ove godine, kažu mi kolege, situacija na moru je smirenija, dovoljno je proći službenim plovilom i da ostali sudionici u plovidbi smanje brzinu.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE NA WWW.POMORAC.NET
