Za početak možete li nam približiti o čemu pišete u svojoj knjizi ‘Prsten mira i majčinske ljubavi’?
Knjiga je posvećena majkama i njihovim sinovima koji su na početku rata u Hrvatskoj 1991. godine bili u strašnoj situaciji s vrlo realnom mogućnošću da sinovi kao vojnici JNA pucaju po hrvatskim gradovima i svojim obiteljima. Hrvatska je zemlja koja malo mari za svoje bitne povijesne činjenice i to nas kao zemlju i narod prati dugo i seže u našu prošlost. Ako već mnogi imaju i objašnjenja za takvo stanje mislim kako je generaciji kojoj pripadam dužnost njegovati istinu i to bez obzira kako se hrvatske elite prema njoj odnose. Istina je iznad politike, ona oslobađa od neznanja, manipulacije, moćnika i jeftinog senzacionalizma. Dakle, knjiga govori kroz osobna sjećanja o časnom vremenu i ljudima koji su između odgovornosti i skromnosti na jednoj, a konformizma i prepotencije na drugoj strani, znali izabrati onu ispravnu i časnu. Riječ je o majkama koje su bile spremne žrtvovati sve za svoje sinove i ženama koje su stvorile i razvile prvi pravi hrvatski mirotvorni pokret na samom početku rata koji smo kasnije nazvali Domovinskom ratom.
Je li vam teško palo, pripremajući gradivo za knjigu, prisjećati se tih mučnih 90-ih godina?
Vrijeme je bilo časno i ono je oslobodilo energiju običnih i odanih majki. Pisati mi je bilo teško jer nisam nikad prije pisala, a posebno ne knjige. No, kad se sjetite majki koje su bile hrabre i odlučne, kad njihov moral usporedite s moćnim aparatom JNA i posebno KOS-a ne možete, a da ne učinite sve da ostane trag i svjedočanstvo. Godine Domovinskog rata bile su teške, a posebno s obzirom na nedužne žrtve i hrvatski puk koji je za razliku od elita bio hrabar i odlučan, a platio je tako veliku cijenu. Činjenica da su odnosi među ljudima u tom dramatičnom vremenu bili čisti i jasni. Solidarnost je bila velika, a ništa manja nije bila i zrelost. Ne u smislu logistike i organizacije jer smo mi naš pokret ‘Bedem ljubavi’ stvarali iz ničeg i bez podrške posebno ne podrške iz svijeta. Nismo imali gotovo ništa, ali smo imali vjeru, ljubav, i podršku običnih ljudi. Ta je podrška davala silnu snagu i uvjerena sam kako nam KOS i JNA baš zato nisu mogli slomiti kičmu. Morate znati da je ‘Bedem ljubavi’ bio itekako opasan Generalštabu i ljudima u KOS-u. Majke do tada nikad nisu imali protiv sebe i to je za JNA, za Generalštab i KOS bio nepoznat, a opasan protivnik. Njihovi trikovi i laži, njihove prljave rabote nisu nas majke mogle nadjačati a narod je to prepoznao. Zato je onaj zbor na Krešimirovom trgu bio trijumf nad nasiljem i lažima JNA. Majke nisu imale topove već ljubav i istinu. To je bilo jače od JNA i KOS-a. Naglašavam KOS jer je to bio jedan od centara iz kojeg se ratovalo informacijama, lažima, agenturama koje su imali u Hrvatskoj kao što ih imaju još i danas.
Tražili ste ostavku tadašnjeg predsjednika HHO-a Žarka Puhovskog koji je kazao kako su majke iz Bedema ljubavi vadile sinove iz jedne vojske i slale ih u drugu, međutim do ostavke nikad nije došlo. Je li vas to zaboljelo?
Sve ono što je Žarko Puhovski rekao protiv ‘Bedema ljubavi’ rekli su puno prije njega agenti KOS-a i drugih obavještajnih službi koje su ratovale protiv Republike Hrvatske. Odmah na samom početku i posebno kad su se našli konfrontirani s majkama iz cijele bivše države u zgradi Garde JNA na Topčideru njegove riječi izgovarali su Kosovci. Da nama nije do sinova, da smo izmanipulirane, da smo ustašice i slično. Taj teror i to nasilje kojem smo bile izložene za našeg puta u Beograd neopisiv je i što je još gore dokumenti o tom zlostavljanju u Topčideru o urlanju generala Vasilijevića i Negovanovića koji su izgubili kontrolu jer su pred njima bile žene i majke skriveni su u Beogradu. Tu svoju sramotu, tu bijedu laži i optužbi prema kojima je svatko tko je protiv JNA ustaša teško da će ikada objelodaniti. Nemam u tom pogledu iluzija. Što se g. Puhovskog i onih koji su se tim lažima pridružili tiče, također nemam iluzija. Biti tada za mir značilo je boriti se protiv JNA i KOS-a a u toj borbi g. Puhovski sudjelovao nije. On se javio kad se Republika Hrvatska obranila i kad je ‘Bedem ljubavi’ časno obavio svoju zadaću. Ne zaboravite da smo mi iz JNA izvlačili mlade ljude bez obzira na nacionalnost i da smo ne jednom svjedočili sreći srbijanskih roditelja koji su strepili nad sudbinom svojih ročnika u JNA. U tom smislu reakcija g. Puhovskog je bila za očekivati i nema me što boljeti. Žalosno je da ta osoba punih 40 godina ima u hrvatskim medijima status neupitnog ‘svjedoka’. No to govori više o medijima u Hrvatskoj nego li o bilo kojim činjenicama iz Domovinskog rata ili ‘Bedemu ljubavi’.
Jesu li se Bedemu priključile i neke šibenske majke? Postoji li neki razlog zbog čega ste baš Šibenik izabrali za predstavljanje svoje knjige?
Ponajprije Šibenik je grad s ogromnom važnošću u vremenu o kojem pišem. Šibenski most je simbol, a okolica također. Doći u Šibenik je prirodna obveza i govoriti o vremenu presudnom za našu Republiku nemoguće je, a da u tome nema Šibenika. ‘Bedem ljubavi’ razvijao se spontano i o tome pišem u svojoj knjizi. Majke su se javljale sa svih strana pa tako naravno i iz grada pod Šubićevcem. Znam da su u jednoj od prvih akcija majke iz Šibenika odmah na samom početku organizirale prosvjed pred vojarnom u Mandalini i da su u gužvi koja je stvorena četvorica mladića uspjela pobjeći iz JNA. Kako smo mi majke uglavnom tiho otišle iz ‘Bedema’ i vratile se svojoj svakodnevici nemam danas kontakta s majkama iz Šibenika koje su sudjelovale u tom i sličnim događajima. Jako bih bila sretna da se s nekima od tih žena sretnem nakon toliko godina. Ne zaboravite da se mi nismo bavile politikom mada smo politici bile itekako interesantne. Velika većina majki i žena koje je pokret okupio tiho je i skromno proživjela godine od rata na ovamo.
