Njegovo utjelovljenje crkvenjaka Tome u ‘Gloriji’ mnogi su opisali briljantnom izvedbom. Osim toga, teško da bismo sve njegove uloge mogli ‘utrpati’ na format lista kakav je IŠ-ev.
RAD IZ LJUBAVI ‘Kazalište ne može tako lako izaći iz čovjeka’, rezimirao je Babačić svoj odgovor na naše pitanje kako se snašao u mirovini nakon 50 godina kontinuiranog djelovanja u šibenskom kazalištu. ‘Drago mi je što sam svake godine uključen u barem jedan projekt otkako sam 2011. godine u službenoj mirovini. Kazalištu sam mnogo dao, još od ’61. godine kada sam prvi put zaigrao. Taj prvi period od 1961. do 1991. godine smatram čistim amaterizmom, igrao sam iz gušta, iz ljubavi jer sam htio dati nešto gradu. Onaj drugi period do 2001. godine zovem poluprofesionalnim jer smo i tada imali jaku produkciju premda smo djelovali u nikakvim uvjetima u kinu Odeon nakon što je kazališna zgrada nastradala u ratu. Nakon toga ušao sam u Društvo dramskih umjetnika i počinje moj profesionalni kazališni rad’, prisjetio se Babačić uz jutarnju kavu, a gdje drugdje nego u ‘hramu’ svakog kazalištarca – Kazališnoj kavani. ‘Mislim da naše kazalište izvrsno ‘pliva’ u svim problemima hrvatske kulturne današnjice. Otkako se profesionaliziralo polako traži svoje mjesto, a ove posljednje nominacije i Nagrada hrvatskog glumišta to i dokazuju’, kazat će glumac.
GLUMAC I TEHNIČAR Obitelj Babačić u Šibenik je došla 1948. godine u doba njegovog industrijalizacijskog uzleta, sušte suprotnosti današnjoj slici grada. ‘Živjeli smo u stanu u Ulici Ivana Pribislavića, na trećem katu i živo se sjećam mog prvog susreta sa šibenskim kazalištem. Moja mater, seljanka, odvela je nas dvoje-troje dice na predstavu. Bili smo očarani, a bilo mi je najupečatljivije ono osluškivanje što se događa iza zastora. Kada završi čin, pa se čuje kuckanje, lupanje… Iščekivanje što će dogoditi kada se otvori zastor, što će se promijeniti….’, prisjetio se Babačić trenutka kada se kao 15-godišnji dječak zaljubio u neobični život kazališta koji se krije iza scene. ‘To će se pokazati kao moja velika ljubav. Osim što sam glumio, u kazalištu mi ništa nije bilo teško napraviti niti je u njemu za mene postojalo tajni. Od fotelje u parteru, njezina sustava hlađenja i grijanja, do izrade scenografije, posebnih efekata, reflektora, bravarije…Svugdje sam se mogao naći i ništa mi nije bio problem, a onda bi, kao kruna svega, došao moj izlazak na pozornicu’, priča nam. Neosporivi talent u tehnici Babačić je godinama dokazivao kao šef elektroodržavanja u Poliplastu, a nesebično je ‘inžinjao’ i po šibenskom kazalištu. Upravo je njegova ideja bila da se reflektori postave na poziciju gdje i sada stoje, na šipkama ispod loža, a ona neobična kolica, transportno sredstvo momaka iz MDF-ova ‘kičmatransa’, popularna ‘labudica’ – Anđelkovih su ruku djelo!
LICE BOŽIĆA ‘Meni ne treba meštar u kući, niti kod mene može zaraditi. Oduvijek sam nešto po kući ‘inžinjao’, napravio sam ispitni stol na balkonu na Šubićevcu preko kojeg mogu ispitati sve, od temperature do autotehnike…U Poliplastovoj proizvodnji radio sam do 2000.godine. Tu sam nekako mogao iskazati sav svoj talent i ljubav prema tehnici’. Vlastitim je rukama podigao i kućicu na očevom terenuu Primoštenu gdje danas provodi većinu vremena. Priznaje nam kako je proračunato najveći dio posla ostavio za period kada ode u mirovinu kako bi imao što raditi. ‘Dođu mi moje unučice, Mare, Luca, Cvita i Marita, radimo ‘komin party’ pa cijelo ljeto provedemo u Primoštenu’, povjerava nam se. Mnogi ne znaju kako se ovaj šibenski glumac već godinama za božićne blagdane pretvara u svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka. Ne voli otkrivati da se upravo on krije iza bijele brade i velikog šešira, ali za magazin IŠ učinio je iznimku. ‘Najgore mi je kada se institucija Djeda Božićnjaka otkrije, treba pustiti djecu da uživaju. Dio sam Božićnih čarolija već godinama, a anegdota je bezbroj. Najgore su bake koje me poznaju pa onda ‘ajde Anđelko ovako, ajde Anđelko onako’, smije se.
SVE NAOPAKO Budući da je kao dijete bio malešan, učitelj u Primoštenu nije dao da se Anđelko upiše u prvi razred pa je prvi put u školske klupe sjeo u Docu. ‘Odmah sam krenuo u kazalište lutaka. Dobro se sjećam da je moj ćaća tada u Luci imao plaću od 18 tisuća dinara, a ja sam u kazalištu dobivao honorar od 7-8 tisuća dinara. Tada je bilo predstava ‘leva-leva’, u Šibeniku nije bilo dječaka ili djevojčice koji nije prošao kazalište lutaka i pogledao predstavu. Imali smo četiri, pet premijera godišnje, sjajne glumce Marijan Blaće, Milena Dundov, Marijana Fuček…A onda se polako oformila omladinska družina, i ja sam tu negdje upao. Prvi put sam zaigrao u predstavi ‘Trnoružica’ gdje sam glumio riđeg princa. S predstavom smo gostovali u Zadru, bilo je to moje prvo gostovanje…’, prisjeća se Anđelko. U svojoj karijeri pauzu od kazališta napravio je samo zbog vojske, 1966. godine, a nakon njegovog povratka, kazališne djelatnike okupljao je Centra za kulturu i Radio Šibenik. Uslijedile su uloge u predstavama ‘Dundo Maroje, ‘Sumnjivo lice’… U ‘Sumnjivom licu’ igrao sam ulogu starog praktikanta. Imao sam tada 22 godine, a moj lik imao je 70. Sjećam se pokojnog Kreše Zorića koji mi je nakon predstave uručio priznanje i kazao da sam sjajno utjelovio lik starca. Onda se volim našaliti da sam kao mlad dobivao uloge staraca, a kada sam ostario počeli su mi davati uloge mladih ljubavnika. Sve naopako’.
