Alkoholizam je poput dinosaura u dnevnoj sobi. Svakome izvan obitelji nemoguće je ignorirati ga, daje osjećaj bespomoćnosti, a laži, isprike, tajne i emocionalni kaos su svakodnevnica. U Hrvatskoj je evidentirano oko 250.000 alkoholičara, a od posljedica ove bolesti pati sveukupno 700.000 osoba uglavnom članova obitelji. Svake godine se u nekom od stacionara po prvi put liječi 8.000 osoba. Ni Šibensko-kninska županija nije pošteđena ove moderne pošasti. Mladi počinju piti sve ranije, a televizijske marketinške kampanje koje povezuju sport i pivo često pridonose da mladi imaju mišljenje da pivo (ali i vino) nije alkohol. Posljedica takvog razmišljanja su djeca koja se s lanca otkače posebice vikendom, te piju gdje stignu, na stepeništu, ispred škole, po klubovima… Posljednje istraživanje koje je provedeno u županijskim osnovnim i srednjim školama pokazalo je da imamo razloga za zabrinutost. U Šibeniku čak 75 posto učenika osmih razreda osnovnih škola konzumiralo je alkoholnih pića, a njih više od 45 posto to je činilo u posljednjih mjesec dana. Čak 42 posto anketiranih učenika priznaje da se opijalo (pet ili više pića u jednoj prigodi), dok je u stanju teške opijenosti u posljednjih godinu dana bilo 37 posto ispitanih učenika, što je 20 posto više nego na nacionalnoj razini.
MICANJE GRANICE
– Značajno se pomakla granica donje dobi početka konzumacije osobito alkohola, ali i drugih sredstava koji stvaraju ovisnike. Najmlađi član rehabilitacijske grupe u Klubu liječenih alkoholičara imao je 15 godina kada je s tetom pristupio županijskoj Udruzi za suzbijanje i liječenje alkoholizma i drugih ovisnosti. Rastavljeni roditelji nisu imali vremena, niti volje uvidjeti problem. Dječak je s dvije godine dodijeljen ocu ribaru, a dvije godine stariji brat pripao je majci koja se vrlo brzo preudala i dobila još jedno dijete. Traume iz ranog djetinjstva ostavile su duboke tragove na psihički život tog dječaka tako je on počeo pijuckati već u nižim razredima osnovne škole. Danas, nakon trogodišnjeg dolaženja na socioterapijske sastanke naše Udruge, mladić je uspješni apstinent, maturant srednje škole i sretno je zaljubljen – ispričala nam je Jadranka Bilić, voditeljica Kluba liječenih alkoholičara Šibensko-kninske županije. Klub vodi od 1975. godine, rade predano i bez medijske pompe. Opća bolnica Šibenik do 1991. imala je i odjel za alkoholičare, no budući da danas on ne postoji, te se svi alkoholičari liječe s ostalim psihijatrijskim bolesnicima, Klub je ostao jedino prihvatljivo mjesto za pomoć ljudima s problemima s alkoholom.
– Kroz klub je sve ove godine prošlo preko 1.000 ovisnika o alkoholu. Moram reći da smo jako sretni kada vidimo da se ti ljudi nakon liječenja, individualne i grupne socioterapije vraćaju u normalne živote te da su njihove obitelji sretne – nastavlja Jadranka Bilić. Tvrdi da alkohol ne bira društveni položaj, te da podjednako ovom poroku robuju bogati i siromašni. Među liječenim alkoholičarima ima svećenika, glazbenika, doktora, novinara, fotografa, medicinskih sestara, veterinara, čistačica, trgovaca… Ovo je bolest koja ne bira.
SVJEDOČANSTVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA
Među oboljelima sve je više žena koje se, nažalost, teže liječe u odnosu na muškarce.
– U mom životu sve je savršeno. Imam brižnog supruga, dobru djecu i opet sam počela piti. Zašto, jednostavno vam ne bih znala reći – kazala je bivša alkoholičarka koja redovno posjećuje Klub. Klub posjećuju i nekadašnji osuđenici, sudionici raznih prometnih nesreća, ali i osobe koje je tvrtka u kojoj rade prisilila da se liječe.
– Na sistematskom pregledu u HŽ-u otkrili su da imama problem s alkoholom i otada se liječim. Sada ne pijem, ali događa mi se da sanjam da pijem i to bude noćna mora. Kako je krenulo? Pa, prvo s pivom ispred dućana, jednom drugom, trećom… Ne bih stao. Kasnije bi se prebacio na vino, a do večeri ‘ko zna što bi sve usuo u sebe i to bi bilo od kuće do kuće – iskren je muškarac. Interesantna je i činjenica da je ova bolest nasljedna. Istraživanja pokazuju da barem jedno od četvoro djece alkoholičara postane i samo alkoholičarom. Mnogi od tih odraslih svoje prvo piće popili su vrlo rano, a dobili su ga od roditelja alkoholičara.
– Apstiniram već jedanaest godina i danas ne mogu zamisliti da sam nekada bio alkoholičar. Počeo sam piti bez veze s društvom i nisam ni znao koliko je to opasno dok nisam postao ovisan. Danas mi je žao gledati mlade ljude kako se uništavaju, a da toga nisu ni svjesni. Danas sam zahvalan, obitelji i kolegama jer su mi vrati normalni život – zaključuje ovaj bivši, u Udruzi aktivan alkoholičar.
