Organizator, producent i praktički sve što je potrebno da se neki projekt privede svom kraju, Keke se može pohvaliti i podatkom o najdugovječnijoj osobi, barem što se tiče kontinuiranog radnog staža, u kazalištu. Bio nam je to dovoljan razlog da se s Kekom podsjetimo njegovih prvih 30 godina provedenih u kući s daskama koje i život znače.
Na početku je najbolje krenuti od početka. Sjećate li se vaših prvih dana i ‘prvih koraka’ u kazalištu?
Keke: Kako se nebi sjećao. Goran Miljas koji je sa mnom tada studirao ekonomiju došao je jedno jutro na predavanje i rekao da prof. Silvestar Škudar iz Centra za kulturu traži studente za povremene poslove u šibenskom kazalištu. Tamo sam zatekao u svojstvu propagandiste Pavla Roce koji je bio kazališni operativac s neiscrpnom energijom i nije mu trebalo puno da me učini ovisnim o kazalištu i dječjem festivalu. Ubrzo sam se, iako najmlađi, sprijateljio i s ostalim zaposlenicima koji su me pod vodstvom tadašnjeg ravnatelja Drage Putnikovića maksimalno prihvatili. Nekoliko godina suradnje u svojstvu vanjskog suradnika na raznim kazališnim i festivalskim projektima definitivno me odredilo čime bi se u životu želio baviti. Odlaskom prof. Škudara u mirovinu na njegovo mjesto voditelja KUP-a / Kulturno umjetničke poslovnice/ došao je svestrani, hiperproduktivni Mate Gulin dok se za odlazak u mirovinu spremao i tadašnji organizator programa Borna Šarić.Bilo je to 1984. Godine u mojoj 24-oj godini života kada mi je stigla ‘nemoralna ponuda’ inicirana od mojih današnjih velikih prijatelja Mate i Pavla, a prihvaćena od Drage Putnikovića i Ante Pulić, da prekinem redovno studiranje i prebacim se na izvanredni studij ekonomije na splitskom Sveučilištu zbog stalnog zaposlenja na mjesto organizatora dramskog i glazbeno-scenskog programa. Budući mi je tada, nakon teške i dugotrajne bolest, preminuo otac ta mi je ponuda bila kao milijunski loto dobitak jer sam jednim potezom riješio egzistenciju i dobio posao o kojem sam mogao samo sanjati.
Pretpostavljam da se ima dosta za ispričati, ali možete li u nam u kratkim crtama sažeti vaših ‘prvih’ 30 godina u kazalištu?
Keke: ‘Prvih’ 30 godina podijelio bi u vremenske periode.Prvi period je od zaposlenja 1994. do 1990. i početka rata, drugi do završetka obnove kazališta 2000., treći do 2010. i početka profesionalizacije kazališta, četvrti je u tijeku i o njemu možemo pričati do 2020. godine. U tih 30 godina promijenio se tri puta naziv ustanove,i zmijenilo se šest ravnatelja…Sjedeći u istom uredu, na istom mjestu promijenio sam četiri puta i naziv radnog mjesta od organizatora programa do danas producenta u HNK Šibenik. Isto tako u nekom vremenu tom uredu od početka do danas sa mnom su kao trojac sjedili kolege Silvestar Škudar, Borna Šarić, Mate Gulin, Pavle Roca, Branko Lovrić, Ante Pulić i sada poslije svih tih muškaraca tu su dvije dame Jadranka Kostanić i Iva Radovčić. Bio sam po četiri godine predsjednik Zbora radnika, član Upravnog odbora, predsjednik Sindikata, član Kazališnog vijeća, Kulturnog vijeća grada, urednik – moderator noćnog programa MDF-a , član festivalskog vijeća Musica appassionate. Primljen sam u članstvo HDDU /Hrvatsko društvo dramskih umjetnika/, HDFD /Hrvatsko društvo filmskih djelatnika/, HGU /Hrvatsku glazbenu uniju/, HUOJ /Hrvatsku udrugu za odnose s javnošću/.
Neki ljudi se bave i brojkama. Imate li predodžbu o broju predstava, projekata i ostalih stvari koje ste organizirali ili sudjelovali u organizaciji?
Keke: U ovih 30 godina to je otprilike 9.000 raznih kazališno – festivalskih događanja što kao suradnik što kao organizator. Isto tako tu je otprilike nekoliko stotina događanja koje sam organizirao prije stalnog zaposlenja i u slobodno vrijeme van radnog vremena. Ukupno desetak tisuća događanja puta xy sudionika i dođete do velike brojke.
Dug je period iza vas. Vrlo vjerovatno i dugi niz imena kolega, suradnika i prijatelja. Koliko vam to znači i ima li netko tko vas se posebno dojmio i ostavio neki dublji trag u vašem životu?
Keke: Ostanimo isključivo u kazališnim okvirima. Da ne bih nekoga izostavio kako od radnih početaka tako i sada i time nehotice učinio nepravdu neću spominjati prijatelje, kolege i suradnike iz mog ukupnog života jer ponosan sam što imam desetak ljudi na koje mogu računati u bilo koje doba dana i noći i neću ih imenovati jer oni znaju koliko mi znače i da je o njima riječ. Samo ću spomenuti četiri ključne osobe u mom profesionalnom kazališnom životu . To su Drago Putniković i Dragan Zlatović – moja dva najdugovječnija ravnatelja koji su mi bili nadređeni više od dvadeset godina i koji su mi omogućili maksimalni razvoj i djelovanje te moji najdugovječnije kolege Mate Gulin i Pavle Roca koji su mi bili od početka mentori, roditelji i najbolji prijatelji i to su ostali do današnjih dana.
Vjerujem da o mirovini još ne razmišljate. Tek vam je 30-ta. Imate li nekih neostvarenih kazališnih želja?
Keke: 1.veljače punim 30 godina radnog staža, a 16. travnja imat ću 54 godine života. Ujutro se ustajem u 6,30 sati i ne stajem prije kasne večeri. Imam troje djece, divnu suprugu, majku i mačka Pupija Pun sam energije i i želje za novim izazovima kako životnim tako i radnim tako da jedino ponekad razmišljam o tome što bi mogao raditi kada za 11 godina steknem uvjete za mirovinu. Kada se nađem sa Pavom Rocom on uvijek kaže da radimo planove što ćemo raditi kada budemo veliki. Kazališnih planova i želja imam za cijeli prostor potrošen na ovaj razgovor tako da bi to ostavio za neku drugu prigodu, ali nakon što se to najprije usaglasi i prihvati unutar kazališnih zidova.
Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Šibenskog tjednika!
