Hm, tko bi reći? Evo već godina dana da piskaram za ovu novinu. Da, da, barem ja osobno smatram svoje pisanje za ovu novinu (za ovu dragu novinu iza koje ne stoji politika, jer da stoji ne bih niti pomislia na pisanje) piskaranjem, jer novinarske struke ipak nisam. A, s obzirom na to da sam tijekom cijele godine, najmanje u Šibeniku, a najviše u ‘velikom svijetu’, uvijek iznova sebe samu zapitam: pa o čemu više pisati? Naročito za ovih zimskih mjeseci. A, opet, uvijek se nešto nađe za napisati, iako tema polako i nedostaje. ‘Mali Šibenik u velikom svijetu’ kako i sam naziv moje kolumne kaže. Evo kako i mali Šibenik i cijela Hrvatska slijede veliki svijet. Prisjetim se razgovora od prije koju godinu, kad smo na jahti, mi posada, međusobno raspravljali, komu je kakva situacija u njegovoj zemlji i gradu.
TALIJANI U ČUDU
I tada mi kažu Talijani, inače zaljubljenici u Hrvatsku, ponajviše u Dalmaciju, da im nikako nije jasno kako jedna mala zemlja poput Hrvatske može imati toliko ogroman državni aparat. Uspoređuju Italiju sa Hrvatskom i kažu da nam je državni aparat skoro veći nego u Americi (svim njenim državama zajedno), a neki komentiraju da je hrvatski državni aparat definitvno veći od talijanskog. Kažu nam da bi Hrvatska sa svim svojim pokrajinama (općine i županije) mogla biti druga Švicarska, koja je još uvijek i njima samima pojam dobre i uređene zemlje. Kažu mi prijatelji Švicarci da ni kod njih nije više ono što je do prije godine, dvije bilo. Da li je to uistinu tako? Da nam je državni aparat skoro kao onaj u SAD-u i da li bi Hrvatska mogla biti ‘financijski dobrostojeća’, druga Švicarska, s obzirom na sva blaga i prirodna bogatstva koja imamo? Zar je zaista istina da je znatno jeftinije uvoziti sve i svašta, od otrovnih namirnica zapakiranih u lijepu ambalažu, pa do običnog češnjaka koji se prodaje bez ambalaže? Zar je zaista istina da u zemlji koja se već godinama odmara nakon Domovinskog rata ne može uspjeti ama baš nijedna namirnica, nego nam je svo voće i povrće iz uvoza? Zar je istina da smo kao narod toliko neinteligentan narod, pa smatramo da sve ono što je uvezeno izvana ujedno i bolje i kvalitetnije, jer nam je bitno da na deklaraciji piše ‘made in Italy, France, Germany, China’ pod obavezno ili nam je bitnije da se pokrene vlastita proizvodnja bilo čega dobroga? E, to su vam zakoni te ‘krasne’ EU! Dok sam još bila zaposlena u Zagrebu na jednoj službenoj večeri bili smo pozvani kod jednog našeg maloprodajnog kupca u malom mjestu pokraj Splita.
BITNO DA JE IZ UVOZA
Među gostima bili su i Nijemci i Englezi. Uglavnom, Nijemac i Englez su ostali ‘paf’ kad je domaćin na stol iznio doslovno sve svoje delicije, pa čak je ispred njih ubrao svježe povrće za salatu, narezao svoj domaći pršut i pancetu njima ispred očiju, tek kad su vidjeli više vrsta sira i domaći kruh ispod peke, ribu sa gradela…Zamislite im izraze lica? Ostali su šokirani, ne vjerujući svojim očima da se tako u Hrvatskoj dobro jede i živi. Navikli su oni na skupe restorane, al’ da su takvo što u jednoj kući mogli pojesti, ni sami nisu sanjali. Uhvatili se foto aparata i mobitela, pa klikaju i slikaju kao da vide čudo koje treba ovjekovječiti. Nažalost, izgleda da će svima vama koji imate svoj komad zemlje, svoju stoku i pašnjake itd, mnogo toga biti ovjekovječeno u mislima, sjećajući se s tugom ne tako davno prošlih godina. Ali, kao što već nedavno napisah, nije sretan onaj tko puno ima, već onaj komu malo treba. Stoga radujmo se s onim količinskim malim i zdravim namirnicama, ali još uvijek domaćima dok nam i to uskoro ne zabrane. Zato radujte se svakom danu, i živimo u sadašnjosti, jer život je lip!
