Ovih dana u našem malom gradu opet će se održati Dani turske kulture. Cijeli sadržaj trajat će negdje oko tri tjedna i bit će zanimljivih predstavljanja tijekom održavanja. S obzirom na to koliko je Turska velika, bolje rečeno ogromna naspram jedne male Hrvatske, kad bi se organizirali dani hrvatske kulture u nekom turskom gradu, mislim da bi sesamo naš mali Šibenik moglo predstaviti kroz tri tjedna. Premalo su i ta tri tjedna za predstavljanje turske kulture Hrvatima, jer ta kultura je zaista raznolika, interesantna i koliko god imala istu podlogu, opet je toliko različita od mjesta do mjesta. S obzirom da sam prošle godine radila i boravila u toj zemlji, gledajući njihov televizijski program, znala sam tu i tamo pogledati koji njihov film, unatoč tomu što jezik ne razumijem, ali radnja je lako shvatljiva.
ZAMAGLJENA CIGARETA
Sjećam se kad sam pogledala prvi turski film, ostala sam iznenađena scenama u kojima se puši cigareta. Ta cigareta je doslovno zamagljena na ekranu i koliko sam shvatila, a možda sam i krivo shvatila, tih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bilo je zabranjeno na taj način propagirati pušenje. I još su neke scene doslovno zamagljivali, da se ljude ne bi poticalo na poroke svake vrste. Ni dan danas mi nije jasno zašto su ih uopće snimali, no dobro. Znam samo, kao što sam već prije pisala, da danas Turci, zapravo više Turkinje ‘puše ko Turčini’, cigaretu za cigaretom. No, ono što je zaista oduševilo mene i moje zagrebačke kolege,kad sam prvi put bila u Istanbulu na jednom teambuildingu, jest taj njihov trbušni ples, a još više folklorni ples te glazba koja prati te plesove. Također, slušali smo tada i neku skupinu koja je svirala spoj romske glazbe i glazbe s otomanskih dvora. Mada sama nisam pobornik nikakvog folka, takva vrsta glazbe uz turski folklorni ples itekako paše. Ne bih se opet raspisala o Turskoj i njenoj kulturi, da me već ne čeka spremna avio karta i novi radni ugovor. A, što će naredna sezona donijeti, tek treba vidjeti. Šalim se na svoj račun, da sam postala pravi ‘gastabajter’ s ogromnom razlikom – prije su Hrvati i Turci odlazli na rad u Njemačku, a zadnjih godina Hrvati odlaze na rad u Tursku, a Turci sve više ulaze ulažući u Hrvatsku.
KUDA SVE IDE
Ne znam hoću li plakati ili se smijati svemu ovome, sa stalnim pitanjem: ‘A, Bože moj, kuda sve ovo ide, hoće li nam više iti H ostati od Hrvatske’? Čovjek više ni sam ne može biti pametan. Zadnjih 5godina radim za Talijane, Ruse, Turke, a gdje su Hrvati koji bi ponudili posao? Bogu hvala na tim drugim narodima jer, zahvaljujući njima, ja svoj ‘kruh sa sedam kora’ ipak imam. I još ovoj državi plaćam sve uredno što se platiti mora, sama sebi uplaćujem i mirovinsko i zdravstveno osiguranje, pa usto još i sve to osnovno i ono dodatno, plaćam i nešto što niti sama ne znam što u biti jest, a naziva se dodatni doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje za staž osiguranja s povećanim trajanjem. Ako Bog dragi dadne da poživim do mirovine, hoću li stvarno i imati kapitaliziranu mirovinu s obzirom koje iznose sada uplaćujem?! Čisto sumnjam! Eto, iako mi ova država zadnjih pet godina ništa nije dala i ne vjerujem da će mi dati išta dobra, ja Domovinu svoju ipak u srcu nosim i u koju god luku da uplovim uvijek ću s ponosom reći: ‘I am proud to be Croatian’! Život je lip!
