Socijalna slika grada Šibenika nikad nije bila lošija, broj nezaposlenih svakim danom raste, plaće su nam manje, posla nema, a minimalni životni troškovi nikad nisu bili veći. Pučka kuhinja je puna, svaki dan se traži paket više s odjećom i hranom, a slika pojedinaca koji posežu u kontejner za smeće postala je svakodnevnica. Mnogima je već odavno život postao puko preživljavanje. Centar za socijalnu skrb Šibenik ima pune ruke posla. Trenutno ‘socijalu’ prima 1.346 osoba. O svim ovim šibenskim (ne)prilikama razgovarali smo s Davorkom Grbac Plavčić, ravnateljicom šibenskog Centra za socijalnu skrb.
Možete li nam dati osobnu ocjenu trenutne situacije u Šibeniku?
Mislim da je za jedan grad formata Šibenika ovo prevelika brojka socijalnih slučajeva. Taj broj bi sigurno trebao biti manji. A zašto je velik? Pa, to je čisti rezultat depresije i ekonomske krize koja traje od 2008. godine. Novi Zakon o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine trebao bi motivirati ljude da se zaposle, jer ipak veliki broj naših korisnika su radno sposobni ljudi. Paralelno s time, nadam se da će se svim tim ljudima osigurati dobra ponuda poslova.
Prema novom zakonu koji ste spomenuli, pomoć za uzdržavanje je ukinuta, a uvedena je zajamčena minimalna naknada. Što to u biti znači?
Uvođenje ‘zajamčene minimalne naknade’ – oblika socijalne pomoći – objedinjava četiri dosadašnje naknade: produljenu novčanu naknadu za nezaposlene, pomoć za uzdržavanje te opskrbnine koje su proizlazile iz dva propisa, Zakona o pravima hrvatskih branitelja i Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (II. svjetski rat). To znači da će zajamčena minimalna naknada za samca iznosi minimalno 800 kuna (što je i osnovica), kod obitelji se ona obračunava na način da odrasli član ostvaruje 60 posto osnovice (480 kuna) a dijete do 18 godina 40 posto (320 kuna) osnovice. Međutim, novi zakon limitirao je maksimalnu novčanu naknadu na 2.900 kuna. Zašto? Događalo se da višečlane obitelji ostvaruju veći broj naknada i tako mjesečno skupe tri, četiri, pa čak i do pet tisuća kuna ‘socijale’. Osobe vješte u manipulaciji naknadama mogle su namaknuti dobra primanja. Toga sada više nema. Načelo zakonodavca je da po novom jedna obitelj ne može skupiti socijalnu pomoć u iznosu većem od jedne plaće. I na taj način će se spriječili slučajevi očite socijalne nejednakosti.
VIŠE TUMAČENJA ZAKONA
Je li istina da će,ako korisnik ima automobil, biti izbačen iz sustava socijalne skrbi, a da pravo na socijalu neće moći ostvariti ni osoba koja posjeduje nekretninu?
Prvo moram reći da je novi zakon medijski dosta krivo prezentiran, što je rezultiralo činjenicom da su korisnici pomoći, odnosno socijale željno iščekivali novi Zakon misleći kako će im on povećati primanja. Mi u struci smo već u samom početku vidjeli da će biti poteškoća, i evo početkom primjene tog zakona tako je i bilo. Naglašavam da i dalje postoje neke nedoumice, često imamo više tumačenja istog zakona, mi ga, primjerice, iščitavamo na jedan način, a potom nam dolaze upute da ga provodimo na drugi način. To nas sve često zbunjuje, a najgore je što se događaju greške u praksi. Do toga ne bi smjelo dolaziti jer stručni radnici moraju biti sigurni u ispravnost svojih postupaka. O čemu je riječ? Zbunjuju nas zabilježbe na nekretninu u vlasništvu korisnika prava, i pitanja vlasništva nad osobnim automobilom. To su, rekla bih, i najkontraverznija pitanja. Postoji odredba zakona koja kaže da korisnik zajamčene minimalne naknade ipak može posjedovati automobil, ali samo u slučaju da je prometno dislociran od javnog prijevoza, pa je to onda nužnost da bi se moglo sudjelovati u životu zajednice, ići u školu i raditi. Istovremeno, postoji nekakva rasprava kada korisnik ima u svom vlasništvu neregistrirano vozilo – papirnato on je njegov vlasnik, ali možda je to vozilo odavno prodano u dijelove. U tom slučaju teško je inzistirati od korisnika da dokaže da nije vlasnik automobila jer on često niti ne može dobiti potvrdu od porezne uprave da je automobil prodao, ili od MUP-a jer nije odjavio tablice. Zakon je u tim nekim stavkama vrlo čvrst, reklo bi se krut.
Što tada radite?
Nakon naših mnogobrojnih upita o najboljem tumačenju Zakona, usuglašen je stav na razini cijele Hrvatske da se u pojedinim slučajevima može izjavom korisnika na zapisnik dobiti zajamčena minimalna naknada. Međutim, korisnik mora potpisati izjavu da automobila u stvarnosti nema, odnosno da je njegov problem prekidanje vlasništva. Nažalost, ovo bi trebali biti pojedinačni slučajevi, a ne neko pravilo. Sve to nama, djelatnicima Centra jako otežava rad jer kako će socijalni radnici i pravnici procjenjivati stanje vozila? Mi se time ne možemo baviti. To su za nas preveliki zahtjevi.Isti problem javit će se i s procjenom vrijednosti nekretnine, stana kuće ili zemlje koju neko ima, ili s procjenom da li je netko nešto mogao prodati ili ne. Da bi sve to funkcioniralo kako treba, Centar bi trebao imati deset puta više radnika. Osim toga, primjena novog zakona vjerojatno bi bila lakša da smo paralelno imali pripreme i edukaciju. Čisto primjera radi, moje kolege koji primjenjuju taj zakon bili su na edukaciji tek 10. veljače ove godine.
PROVJERA PA SOCIJALA
Koliko je dosad korisnika ‘socijale’ brisano i jesmo li imali pojedinaca koji su zloupotrebljavali sustav državne pomoći?
Gotovo sve pomoći za uzdržavanje već su preispitane kroz 2013. godinu, no sada, donošenjem novog zakona, do 1. rujna ove godine moramo to učiniti ponovo. To znači da će apsolutno svi korisnici pomoći za uzdržavanje (od Rogoznice, preko grada Šibenika do Murtera) biti pozvani u Centar, gdje će im biti ponuđeno da podnesu novi zahtjev za priznavanje prava za zajamčenu minimalnu naknadu. Korisnik će biti upoznat s novim zakonom i,ukoliko želi ‘socijalu’,morat će potpisom omogućiti provjeru. Što to znači? Centar mora svaku osobu koja podnese zahtjev provjeriti ulaskom u bazu podataka Porezne uprave, MUP-a, FINE-e, Ministarstva prometa… Kroz ovu godinu još čekamo da se umrežimo s katastrom. Zasad ta provjera još ostaje na korisniku. Moguće je da će tada doći do odustajanja pojedinaca, a time i smanjenja slučajeva koji primaju ‘socijalu’.
Što ako netko laže?
Izjava i potpis koju korisnik daje ukoliko želi zajamčenu minimalnu naknadu je pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, tako ako korisnik laže, to je problem policije.
Ako je netko dugotrajno nezaposlen i prima naknadu, mora livraćati novac kad se zaposli?
Ne treba! Novi Zakon nudi jako dobro rješenje korisniku socijalne pomoći, jer kad se zaposli svakom korisniku osigurava dio naknade kroz tri mjeseca po zaposlenju, mi ga potičemo da se zaposli. To je fantastična mjera, divna podrška koja pojedincima omogućava da uđu u svijet rada. Osim toga, kada Centar završi provjeru svih svojih korisnika i uvede zajamčenu minimalnu naknadu, svi zahtjevi prosljeđuju se u ured Državne uprave. Na taj način ‘zajamčena minimalna naknada’ izlazi iz okvira Centra za socijalnu skrb i prelazi na drugu instituciju. Smatram da je to dobro, intencija zakonodavca jest da taj socijalni minimum, odnosno minimalna naknada za život osoba koje se nađu u teškoćama, stave u nekakvu jedinstvenu državnu vertikalu i da se nad timeuspostavi nadzor. Mi ćemo i dalje vjerojatno raditi na pravima iz socijalne skrbi, samo će ovo pravo biti pod direktnom ingerencijom države.
SEZONSKA FLUKTUACIJA
Primjećujemo da se povećao broj korisnika socijalne pomoći u vašem Centru, 31. prosinca prošle godine bilo ih je 1.287, a samo mjesec kasnije odnosno 31. siječnja 2014 evidentirano je 1.346. U čemu je riječ?
Riječ je o sezonskoj fluktuacija korisnika. Nekima isteknu ugovori o radu krajem godine, pa postanu naši korisnici, a ljeti odlaze raditi. Kada se gleda broj korisnika u siječnju, daje se teža socijalna slika grada, ali već sada se to polako mijenja i broj pada jer kreću nova sezonska zapošljavanja. To je, nažalost, tako jer smo grad na moru.
Kako novi zakon rješava probleme starih i nemoćnih kojih je u Šibensko-kninskoj županiji sve više?
Novi zakon stavlja jači naglasak na obveze lokane zajednice, jer i oni brinu za socijalne slučajeve. Nekako je dosad bilo uvriježeno mišljenje da je ‘socijala’ isključivo stvar centara za socijalnu skrb, ali to već odavno nije tako. Lokalna zajednica odgovorna je za razvoj mreže pružatelja socijalnih usluga i to na isti način kao što je odgovorna da u svojoj zajednici razvija zdravstvene usluge, obrazovanje itd. Ono što želimo upozoriti je da na našem području nedostaju adekvatne ustanove koje bi pružale pomoć starijim osobama. Šibenik ima Centar za pomoć i njegu i to je svijetli primjer pružanja pomoći starijim osobama, ali ne mogu se sve usluge starima i nemoćnima pružati na Poljani, što je s ostatkom našeg područja što je s osobama u Perkoviću, Danilu, na Prviću, što je s osobama u Rogoznici, i njima treba osigurati pomoć u kući. Lokalna zajednica treba vidjeti te potrebe i ugraditi ih u svoje socijalne planove treba ih prepoznati a potom i razvijati. To ne može rješavati Centar za socijalnu skrb, centar za Socijalnu skrb u krajnjoj liniji postupa tako da staru osobu izdvoji iz obitelji i smjesti u dom.
Koliko ste starih osoba morali smjestiti u Dom?
Prošle godine imali smo oko 20 takvih slučajeva. Mislim da je to katastrofa, kada mi jednu osobu iz Sapina Doca ili s Danila smjestimo u udomiteljsku obitelj u Čazmu. Lokalna zajednica nije niti svjesna da je to dio njihove odgovornosti. Naglašavam da je užasno teško naći smještaj u domu, s obzirom na program deinstitucionalizacije koji provodi resorno ministarstvo. To je za nas postalo nerješivo. Riječ je uglavnom o starim i nemoćnim osobama koje budu i zdravstveno zapuštene. Mi se u Centru osjećamo osamljeno u tom problemu posebno zato što je demografska slika u Šibensko-kninskoj županiji takva da je puno starog stanovništva. Stanje je alarmantno.
