I ova veljača nam se bliži kraju, nadam se sa njom i sva kišna razdoblja koja se u ovom mjesecu dobrano napadala. Sjever Hrvatske i dalje zbraja štete od nastalih poplava još uvijek u strahu od nekog novog vodenog vala, a lijepa naša Dalmacija čezne za vjetrom zdravlja. U našem gradu kao da vlada zatišje, al ne pred buru, nego pred nadolazeće proljeće. I kod mene osobno vlada zatišje pred odlazak. Mnogi me pitaju da li mi je ovo zadnji vijađ? Nadam se da jest, jer bilo bi krajnje vrijeme da i ja bacim sidro i osmislim svoje postojanje i na kopnu. No, to je odluka moga srca danas, a s obzirom da ne znamo’što nam donosi sutra’ teško mi je sa stopostotnom sigurnošću reći: …’vraćam se tu, da ti kažem – ovo sunce nek mi sja, vraćam se tu, to su luke iz mog sna’… Istina je, htjela bih se vratiti. No, hoće li i meni kao i većini naših sugrađana van Šibenika ikada biti moguće naviknuti se na život u Šibeniku?
IZBIVANJE IZ GRADA
Tek sada vidim da koliko god prednosti je imao život u Zagrebu, još više prednosti ima posao koji sad radim, toliko su sve te velike prednosti istovremeno i velike mane. Govorim o izbivanju iz grada, bilo onom trajnom ili ovom sad privremenom, od skoro 20.godina što nije baš mali period. Nakon toliko dugo godina, teško je priviknuti se na šibenski stil života. Iskreno, do sada se nisam baš ni turdila jer sam sigurno znala da ću opet otići i izbivati iz grada narednih 6-7 mjeseci. Međutim, i meni se kao i svima u svakoj životnoj situaciji daje mogućnost izbora: ‘ostati ili otići’?! Sve bi nekako bilo drugačije, ljepše i bolje u našem gradu da se ljudi nastoje više otvoriti jedni drugima, ali uvijek se nameće onaj strah i pitanje: ‘što će drugi o meni reći ili misliti’? Primjećujem da je ovdje to poprilično izraženo. Čini mi se kao da ljudi ne žive ono što i kakvi zaista jestu, nego žive i djeluju da bi se svidjeli drugima. Nema savršenog čovjeka, svi smo mi obični mali, griješni ljudi koji zahvaljujući jedino dragom Bogu danas hodamo ispod nebeskog svoda. Svima nama suze su jednako bezbojne i svima nama je krv ispod kože crvene boje. Zato i ne razumijem zašto su ljudi zatvoreni u sebe, srame se govoriti o sebi, o svojoj prošlosti, dijeliti svoja životna iskustva, bilo ona dobra ili loša? Tko li je stvorio tu ‘ljestvicu (ne)ljudskih vrijednosti’ i kao takvu nam je nametnuo? I zašto je uopće prihvaćamo u naše živote?
RAZDIJELJEN NAROD
Teško mi je priznati sebi samoj ono što su već davno mi rekli kolege na brodu, potpuni stranci, da smo mi Hrvati jako razdjeljen narod među sobom. A, još teže mi je priznati ono što gledam, da smo i kao sugrađani još više razdijeljeni. Eto, radovali smo se FB grupi ‘Iz Šibenika si ako…’, al’ koliko dugo je ta radost ‘ujedinjenja’potrajala? Ubrzo su uslijedili uvredljivi komentari, ruganja na tuđi račun itd… Nitko nije savršen i tu činjenicu treba prihvatiti, ali da se uvijek može biti bolji čovjek i težiti k tome – može se i trebalo bi se! Život je lip!
