Dalmatinski izraz za ribarnicu je peškarija, to svi znamo, ali što je onda sporno s peškarijom koja je ovih dana ponovno aktualna tema, to se i ja pitam…?! Prva peškarija u Šibeniku bila je sagrađena 1906. godine, a bila je smještena na mjestu gdje je danas dječje igralište, ispod katedrale sv. Jakova. Malo sam istraživala o povijesti Šibenika, pa saznala da je stara peškarija preživjela bombardiranja u drugom svjetskom ratu, ali svejedno je srušena 1958. godine, jer je sprječavala izgradnju rive. Da je ostala na istom mjestu do danas, šibenska riva bi bila do današnjeg parka. Ne znam jesu li se i tada pojedinci bunili, ali bojim se da bi im bilo isto i da jesu! E, sad pazite! Znači, prije pedest i šest godina ljudi u Šibeniku bili su promućurniji nego danas. Netom nakon što je ribarnica porušena, pristupilo se adaptiranju prostora bivšeg samostana u ribarnicu. Nisam uspjela doći do podatka, kad je ribarnica prestala služiti svrsi, ali znam da je krajem devedesetih, šibenska peškarija postala mjesto okupljanja za mlade. To je bio do tad, najveći šibenski kafić, a 2005. godine i kao takvo mjesto izgubilo je značenje. Odnosno ugostiteljski objekt se ‘ugasio’. Možemo reći, da je prošlo devet godina od kada olupina zjapi prazna.
‘DA’ ZA RUZINU
Nemilosrdno traži nekog da se pozabavi njom! Ljubičasta željezna konstukcija koja dominira vanjskim izgledom objekta, neoprostiva je bilo kome tko je ikada dopustio da se postavi, a onda svima onima koji su dopustili da već devet godina privlači pozornost svih prolaznika. Gdje su tada bili konzervatori i razne udruge koje štite naše zidine? Nisam nikad čitala da je itko protestirao kad se postavljao ljubičasti lim u kombinaciji sa željeznim šipkama ljubičaste boje ili čak željeznim konstrukcijama? Danas već ‘ruzinavim’! Riječnikom bivšeg gradonačelnika, ‘usred kamena’! U devet godina nitko se nije oglasio, nitko nije protestirao kako bi peškarija promijenila svoj izgled i kako više ne bi glumila strašilo usred polja pšenice. Međutim, odjednom imamo problem, jer netko želi to promijeniti i uljepšati nam okolinu? Čitam po portalima, da su se pronašli neki ‘nadobudni’ investitori koji su htjeli svoj novac uložiti u obnovu spomenutog, gradskog rugla. Prvo, ne mogu vjerovati da itko želi svoj novac ulagati negdje gdje može imati samo problema. A drugo, kako može ustrajati toliko godina, nailazivši na bezbroj prepreka i ne odustati od projekta? Smatram da bi se trebali radovati da bilo tko želi napraviti BILO ŠTO! Jer ružnije od ovoga ne može biti. I dalje ne razumijem u čemu je problem, koga smeta izgradnja i zašto? Pa, kad izgrade poslovno stambenu zgradu, automatski će i cijeli dio Doca živnuti, a zar nam nije cilj sve to povezati s Banjom. Nakon toga slijede nautičari, jahtaši, sve vrste gostiju na plovilima okretat će se na tu stranu grada koja se ima čime dičiti, ali neki pojednici stalo nas koče. Otvarat će se restorančići, suvenirnice, noćni život će također zadobiti drugačiju dimenziju. Banj će imati smisla! Svi će imati koristi! A mi koji nećemo imati direktne financijske koristi, imat ćemo lijepo okruženje i nove ljude. Takve poput ‘ovih’ koji žele uložiti u projekt vrijedan oko milijun i petsto tisuća eura i to u Docu na šbenskoj rivi (da ne povjeruješ), takve mi moramo moliti da nam dođu, a ne ih tjerati.
BENKOVAC ĆE NAS PRESKOČITI
U Šibeniku postoji veliki broj mladih ljudi s puno ideja, koji bi se sigurno uklopili u dašak nečeg novoga. Divim se vlasnicima i ugostiteljima objekata u Docu. Nemaju niti osnovne uvjete za rad, a moraju plaćati sve obveze, kao i svi ostali. Bore se svakodnevno s ‘preživljavanjem’, a onda će se naći netko tko će im iz ‘svoje lude glave’ onemogućavati da pridobije kojeg gosta više. Da zaradi koju kunu više?! Trebali bi se svi skupa zalagati da se novi objekt počne što prije graditi, dok se investitori nisu predomislili, a paralelno zahtjevati od grada da investira u pontone kod peškarije, a novac bi mogli dobiti od Turističke zajednice grada Šibenika, koja ima sjajne rezultate i punu blagajnu. Eto načina kako bismo mogli privuči još bolje goste u svoj grad. Taj dio grada mogao bi postati barem mali dašak luksuza u gradu zaborava. Ne počnemo li gledati unaprijed i Benkovac će nas preskočiti!
