Vjerujem da će se odabir teme dopasti većini žena, a možda i ponekom muškarcu. Ipak srcedrapajuće teme, ostavljam za nježniji spol. U posljednje vrijeme intezivno razmišljam, postoji li formula ili način koji bi trebali slijediti kako bi dosegnuli vrhunac. Postavlja se pitanje što je to vrhunac i je li kod svih žena, odnosno ljudi, letvica vrhunca na istoj visini postavljena. Ponekad se čudim dok slušam osobe oko sebe, osobe iz mog okruženja, pa i izvan njega. Ponekad se čudim i sama sebi…Situacija ili priča koja me drži u razmišljanju danima, a nikako da se suočim s njom u pisanom obliku, danas će ugledati svjetlo dana. Postavljat ću pitanja u množini da se netko ne bi osjetio prozvan, a zapravo otvaram prostor svima nama, da se zapitamo, barem da se sami sa sobom na trenutak suočimo.
Je li nama ženama negdje zapisano da moramo biti «jadne» ili mi želimo biti «jadne»? Jesmo li «jadne» ili ovisne? Različiti profili žena donose različite priče, različita razmišljanja, različite zaključke. Od kuda sve kreće? Od početka! Od kada smo se rodili, od tada se počinjemo formirati u ličnosti. Način odgoja, sredina u kojoj smo odrastali, ljudi s kojima smo bili okruženi, edukacija koju smo stekli tijekom života te svijest koju smo usvojili. Kad sve zaokružimo možemo kazati da smo formirali svoje samopouzdanje. Slijede ga samopoštovanje i ego. Na kolikoj razini su postavljene sve zastupljene karakteristike , na tolikoj razini možemo ili ne možemo tolerirati, odnosno prihvaćati suprotnosti koje se krše sa svim postavljenim djelovima naše osobnosti, naše personalnosti. Banalan primjer, da li neki muški nekarakter može biti s bilo kim osim sa istim takvim nekarakterom u ženskom obliku, godinama!?! Naravno da ne može. Može kratkoročno, ali duge staze su rezervirane za iste ljudske profile. Kad se dogodi trenutak da zastranimo? Koliki je to pad samopoštovanja, koliko je rasulo tada u nečijoj psihi. Takva stanja se ne događaju preko noći, već postepeno. A što je u međuperiodu, dok krivulja sve vidnije ima silaznu putanju? Da li tada to vidimo , pa se nadamo onomu nečemu što smo nekad davno imali…ili zbilja ne vidimo? A da li čujemo kad nas voljeni ljudi upozoravaju? Ne, niti ne čujemo! Kako da nam netko pomogne kad nam se samima tako nešto dogodi? Vjerojatno znaju ljudi s kojima smo okruženi i koji nas vole. Koji vide realno stanje stvari. Tada oni nastupaju, a što napraviti kad je netko u vašoj blizini malo pogubio realnu sliku stvarnosti? Kako mu pomoći?
Koliko je dugo vremena potrebno da netko shvati da nekog treba spremiti u «muzej» vrlo je individualno. Kada ego preuzima ulogu vođe i kada samopoštovanje nadmašuje poniženje ovisi o trenutnom stanju psihe pojedinca. Ponekad smo jači, ponekad rastrešeniji, ponekad nam je prag tolerancije niži, ponekad viši, ali granica do kuda sve smije ići, ipak mora postojati, inače gubimo svoju vrijednost, a kada je izgubimo postajemo dio mase, postajemo nebitni, a to nitko od nas ne misli za sebe. A što je najbitnije, takve nitko ne voli. Pa ni mi sami ne volimo «nebitne». Ili kako kaže Đole; «Dal bi ikad bila moja ti da sam vojnik u armiji ljudi»!.
Poznato je da su lijepe žene znale često završavati s ne baš sjajnim ljudskim primjerima, a tek rijetke, kojima se potkrala greška, rješavale bi se okova te dalje koračale ne osvrčući se na prošlost. Ipak je takvih manje. Većinu tih lijepih djevojaka kočio je manjak inteligencije, pa su svoj život uneredile do kraja. A što je s onim lijepim i pametnim ženama koje su zbilja voljele, ali su se silnim jednosmjernim davanjem, a ne primanjem, potrošile i one bi trebale nakratko otvoriti «vrata muzeja». Koliko je potrebno da nam klikne lampica u glavi, jasno je da ne postoji vremenski rok i vrlo je individualno. Što vrijeme duže prolazi, kompliciranije je i posljedice su veće. Stoga je na nama, da na brzinu otvorimo vrata muzeja , «pospremimo» koga imamo, zatvorimo ih do sljedeće prilike i krenemo dalje.
