Zorana Mihelčić, koreografkinja i plesni pedagog, prije 15 godina oformila je plesnu skupinu Sjene. Danas skupina broji preko 120 članova, ali je suočena i s velikim problemom – prostora.
Otkada traje ljubav prema plesu?
Pa, kao i sva šibenska djeca počela sam s klasičnim baletom kod gospođe Sokole Draganić-Vrančić. Trajalo je to nekih tri-četiri godine i tu sam stekla dobre osnove klasičnog baleta. Međutim, kako nisam tip koji se voli zatvarati u kalupe i ponavljati već razvijati i istraživati, nisam u tom klasičnom izričaju više nalazila zadovoljstvo. Nažalost, u to vrijeme u Šibeniku nije postojala škola suvremenog plesa tako sam srednju školu stala sa plesnim aktivnostima. Nakon toga upisala sam fakultet u Beogradu i od prvog dana dolaska u Beograd tražila sam gdje ću se moći posvetiti plesu, odnosno suvremenom plesu. Postala sam članicom plesnog ansambla Beogradskog suvremenog baleta iz kojega su kasnije izašle mnoge vrhunske plesačice te nastavile profesionalnu plesnu karijeru. Trajalo je to gotovo deset godina, sve do početka agresije na Hrvatsku kada sam se i vratila u Šibenik.
Kada ste oformili Sjene?
Sjene su nastale otprilike 1999. godine kada sam se opet počela aktivnije baviti plesom te osnovala grupu za moderan balet, tako je bio puni naziv, SJENE. Imala sam desetak djevojaka s vrlo skromnim predznanjem, ali velikom energijom i ipak smo uspijele napraviti dvije vrlo dobre predstave, ‘Zvuci i sjene’ i ‘Duša moje sjene’. Suradnja sa šibenskim kazalištem započela je mojim radom na dvjema dječijim predstavama u režiji Mate Gulina ‘Neš’ ti biža’ i ‘Djevojčica sa šibicama’, a koja traje i do današnjih dana.
Kazalište vam je bio i dom neko vrijeme?
Pa da. Tadašnji ravnatelj Dragan Zlatović vidjevši naš profesionalni pristup radu, predložio je da osnujemo kazališnu plesnu radionicu. Napravili smo i audiciju na koju se prijavilo mnogo djece i mladih djevojaka, te smo u dogovoru s ravnateljem za vježbu koristile prostor foajea koji nažalost zbog svoje strukture nije bio pogodan za grupno plesanje i složene koreografije te je postojala opasnost da se sve uruši. Tada smo se, bilo je to negdje 2005. godine, zahvaljujući Draganu i Živani Podrug prebacili u novu školsku dvoranu OŠ Faust Vrančić, koja je i danas jedan od naših plesnih prostora.
PO ČITAVOJ ŽUPANIJI
Kažete jedan od vaših plesnih prostora. Gdje su ostali plesni prostori u kojima vježbate?
Tu se dotičemo uvijek aktualnog problema SJENA – nedostatka prostora u gradu za naših, sada već preko 120 članova. Kako je sve više roditelja željelo upisati svoju djecu u Sjene, čak i male curice od tri – četiri godine, otvorio nam se problem što napraviti s tako malom djecom. Otvorila nam se suradnja s gospođom Zoranom Ivić i u njenom vrtiću Žižula u Ražinama gdje smo oformili grupe za rad s djecom predškolske dobi, bili smo i na Vidicima u Gradskim vrtićima pa čak i u Primoštenu. Odnedavno oformili smo mali plesni studio u vrtiću Žižula u Njivicama. Praktički vrlo je teško raditi u takvim uvjetima na nekoliko različitih strana. Možda će nekome ružno zvučati, ali imam osjećaj kao da nas grad vidi kao nekakvu privatnu komercijalnu djelatnost, a ne kao udrugu koja se bavi kulturom i treba potporu grada kako bi bila još produktivnija.
Sredstva za rad crpite većinom iz svojih članarina uz skromnu pomoć Grada. To ipak nije dovoljno za kvalitetno funkcioniranje.
Kazat ću vam samo jedan primjer. U zadnja dva mjeseca, ožujak i travanj, te sada u svibnju i lipnju, imamo dogovorenih pet nastupa u Hrvatskoj. Na primjer na TREPS-u u Zagrebu nastupamo sa tri točke, a u svakoj nastupa od 15 do 20 djevojčica. Nama za takva putovanja treba autobus koji do Zagreba košta oko osam tisuća kuna, a do Požege čak više od 11 tisuća kuna. Nažalost, mi ne ostvarujemo nikakav dopunski profit te su nam članarine i vrlo mala sredstva iz proračuna Grada osnovna financijska sredstva kojima se pokrivamo, a dajemo puno, puno više. Na Trešnjevačkim plesnim susretima, na koje se mogu prijaviti sve plesne skupine iz cijele Hrvatske i traju dva tjedna, nastupili smo sa tri točke i po prvi put otkad se to natjecanje održava, jedan ansambl je prošao dalje u drugi krug sa sve tri točke. Iako nas to iznimno veseli, nije sve tako sjajno jer nas za nekoliko dana očekuje još jedan put u Zagreb. Iako smo počašćeni što ćemo se naći u društvu najboljih plesnih skupina i škola suvremenog plesa, troškove putovanja opet plaćamo sami. Iako nas van okvira Šibenika izuzetno cijene i uvažavaju, bez adekvatne financijske podrške Grada nećemo imati konstantu i prije ili kasnije dogodit će se pad. Entuzijazam nažalost ne traje vječno. Nije mi namjera stvarno nikoga prozivati ali stvari jednostavno stoje tako i ništa se neće dogoditi budemo li se skrivali iza problema.
Čini mi se kako Sjene kvalitetom i kapacitetom nadilaze potrebe sredine u kojoj djeluju. Što bi trebalo napraviti da kvaliteta ostane prisutna ali i da financijska stabilnost ne dolazi u pitanje?
Kvaliteta koju imamo stvarno nije u pitanju. Sve cure i djevojke koje plešu bez obzira na njihovu dob i više su nego kvalitetne i ozbiljne plesačice, a da ne spominjem i moje suradnice koje rad s djecom shvaćaju vrlo ozbiljno. Problem je jednostavno u tome da nivo na kojemu se trenutno nalazimo kao udruga financijski ne možemo podnijeti. Mi plaćamo sve naše troškove, od putovanja, kostima, najma prostora, kazališta, kostima, scenografije,… svega što nam je potrebno. Što bi trebalo konkretno napraviti ne znam, ali stvarno mislim kako bi gradske strukture morale u masi postojećeg razlikovati udruge i organizacije sa projektima od koristi za sredinu u kojoj djeluju. Svi koji iza sebe imaju rezultate zaslužuju i adekvatnu podršku. Da tražimo sponzore možda? Ne znam, to mi nikad nije išlo. Mislim da je ples stvar koja je vezana uz kulturu i obrazovanje i u tim okvirima treba i ostati. Možda je rješenje u osnivanje nekakve umjetničke organizacije bliske teatru koja bi okupljala glumce, pjevače, plesače. U nekoj bliskoj budućnosti možda se i to dogodi.
FOUR SEASONS
Prije nekoliko dana, povodom svjetskog dana plesa 29. travnja, Sjene su u kazlištu izvele plesnu predstavu ‘Four Seasons’. To jeste samo zadnja u nizu plesnih predstava, ali je i prva koja nije rađena pod vašom koreografskom palicom.
Iako mi je koreografiranje najdraži dio posla s djecom i mladima, nije mi bilo nimalo teško prepustiti tu zadaću našoj sada već dugogodišnjoj suradnici i izvrsnoj plesnoj pedagoginji Stošiji Zrinski. Stošija već treću godinu vikendom dolazi iz Zagreba i radi s naprednom grupom i uveliko je doprinijela nihovom kvalitetu tehničke izvedbe. Uviđam da ono što ja više ne stižem a niti ne želim više raditi, moje mlade suradnice Dragica i Olgica Grubišć, a naravno i Stošija, s lakoćom i velikim strpljenjem prenose mojim plesačima – nove pokrete, zahtjevnije tehničke kombinacije, skokove. Nakon tri godine rada s profesionalnim plesnim pedagogom, njihov tehnički napredak više je nego očigledan. Putujući iz Zagreba, Stošija je, inspirirana raznim promjenama prirode, odlučila napraviti koreografiju na što sam joj ja predložila da te plesne cjeline pretvorimo u pravu cjelovečernju plesnu predstavu. Nije trebalo puno da se dogovorimo i sve ono što bi ona s curama radila vikendom, nastavila bih uvježbavati preko tjedna. Tako je nastala naša posljednja predstava ‘Four Seasons’ kojom smo u suradnji sa HNK u Šibeniku, obilježili Međunarodni dan plesa. U sve smo uklopili i video projekciju koju je izvrsno odradio Tomislav Rupić, a ostatak ekipe činili su i dosadašnji naši suradnici, Sanja Vrančić, Sara Lovrić-Caparin i Joško Bakula.
‘Four Seasons’ ćemo sigurno još imati prilike gledati, ali Sjene imaju i drugih projekata na kojima rade već dugi niz godina. Kakav vam je raspored za ovu godinu?
Krajem prošle godine, tijekom Božićnih nastupa, odradili smo naše standardne nastupe za roditelje, u trećem mjesecu bili smo u Požegi na Plesokazu, nakon toga u Zagrebu na već spomenutim Trešnjevačkim plesnim susretima, pa ‘Four Seasons’ za Međunarodni dan plesa, 10. Svibnja opet smo u Zagrebu na TREPS festivalu, nakon toga 17. svibnja idemo u Zadar na zadarski plesni festival, pa nas 31. svibnja čeka u našem kazalištu projekt koji radimo već osmu godinu, ‘Sjene i gosti’, koji okuplja renomirane plesne skupine i čiji se program odvija u dva termina, onaj za najmlađe i poslije njih za one starije, sredinom lipnja putujemo u Varaždin i nakon toga nas čeka naš Međunarodni festival djeteta na kojemu ćemo opet izvesti ‘Four Seasons’. Na samom kraju čeka nas sedam dana šibenskog plesnog festivala na koji će opet doći plesači raznih profila. Nakon toga imamo pauzu do jeseni kada opet kreću novi upisi i rad s djecom i odraslima.
PLANIRANI NASTUPI
Što ćemo imati prilike vidjeti ove godine? Čini mi se kako plesni festival privlači pažnju sve više ljudi ali i turista koji se zateknu u gradu?
Mihelčić: Ovo će biti četvrta godina kako uz veliku pomoć Grada Šibenika i Turističke zajednice grada Šibenika organiziramo Šibenski plesni festival na trgu kod katedrale Sv. Jakova pa će tako i ove godine biti prvenstveno suvremenog plesa, jazz dancea, step dancea, ali i tradicionalnih narodnih plesova. Naime na festival su najavili svoj dolazak meni osobno najatraktivniji gosti, a to je Nacionalni plesni ansambl Lado. S obzirom da se radi o stvarno velikom ansamblu uz pomoć grada njihov nastup ćemo organizirati na tvrđavi sv. Mihovila, na našoj najatraktivnijoj pozornici, što njihov nastup svakako i zaslužuje.
