Imate viška slobodnog vremena? Treba vam hobi koji je spoj aktivnog odmora i ozbiljnog rada? Znatiželjni ste što se krije ispod površine po kojoj svakodnevno hodamo i nemate problema s klaustrofobijom, pomankanjem prostora, mrakom, blatom i vodom? Uz sve to, volite biti u dobrom društvu i istraživati kutke u koje vrlo često ljudska noga nikad nije zakoračila, ljudsko oko nikad vidjelo, podzemni svijet pun iznenađenja? Ako ste se uspijeli pronaći u većini ovih stvari, onda je svakako vrijeme da se pridružite maloj ali vrijednoj skupini šibenskih speleologa, neumornih radilica, znatiželjnih istraživača i entuzijasta koji su, između ostalog, zaslužni i za otkriće najdulje hrvatske jame, Kite Gaćešine, koja je davno i debelo prešišala slovenski ponos, Postojnsku jamu, i kojoj se još uvijek ne nazire kraj. Teško je u jednom kratkom razgovoru dotaknuti se svih detalja, osjetiti ljubav i zanos koji vuče prema dolje, budući da se spomenute emocije obično manifestiraju prema gore, ali i sat vremena provedenih s Teom Barišićem bilo je više od pukog grebanja po površini dugogodišnjeg i neumornog života posvećenog speleologiji.
HPK SV. MIHOVIL
Šibenski speleolozi, u okviru Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil, djeluju od samog osnutka kluba 1995. godine i dio su velike obitelji i zaljubljenika u planinarenje, alpinizam i speleologiju. Početci, kao i većina početaka, bili su teški i neizvjesni, ali upornost, kontinuitet i želja za istraživanjem nagrađeni su otkrićem najdulje hrvatske jame koju je sasvim slučajno otkrio Teo Barišić, speleolog, planinar, HGSS-ovac.
– Na samom početku iz ‘Kamenara’ se izdvojilo troje-četvero ljudi koji su završili speleološki tečaj, a najpoznatiji među njima je bio Ešef Barić koji je godinama bio sinonim za šibensku speleologiju. Međutim, cijela priča o istraživanjima bila je prilično skromna uspoređujući se s centrima u Hrvatskoj koji su djelovali puno duže od nas. Kada se 2003. godine osnovala speleološka škola, tečaj bi možda bio adekvatniji izraz, koji se kontinuirano svake godine u ožujku organizira već dvanaest godina, stvari su se počele razvijati dosta drugačije i do današnjeg dana imamo rezultate koji na speleološkoj sceni imaju svoju težinu – govori Barišić.
KITA GAĆEŠINA
Priželjkivani rezultati nisu bili megalomanski i neskromni ali prst sudbine odlučio je baš šibenskim speleolozima podariti otkriće trenutno najdulje jame u Hrvatskoj, Kite Gaćešine, čija je dosad izmjerena duljina 26,5 kilometara, a najdublja točka nalazi se na 737 metara od ulaza. No, i to je samo dio velikog labirinta u kojemu se nalazi još dosta upitnika, odnosno mjesta koja bi trebalo istražiti.
– Nama je nekakv san bio da pronađemo nešto duže od kilometra i dublje od 300 metara, što su već dobri rezultati ali, eto, igrom slučaja pronašli smo najdublju jamu u Hrvatskoj i to je za sve nas fantastično otkriće. Mi smo ustvari krenuli u Munižabu, koja se nalazi nedaleko od Kite Gaćešine, i želeći doći od špilje malo smo se zapričali i skrenuli s puta. U jednom trenutku moja žena Aida osjetila je udar zraka što je, u principu, indikator nekakvog otvora, jame ili špilje, i odlučili smo vidjeti o čemu se radi. Ugledali smo jamu i dogovorili se da ćemo se sutra u nju spustiti. Sve ostalo je, da se malo i našalimo, povijest, jer evo već deset godina je prošlo od tog jedinstvenog otkrića, govori Barišić, i veliki je broj ljudi iz drugih centara koji žele u nju ući. HGSS, recimo, u gornjim djelovima izvodi i jedan dio obuke, ali istraživanja, prikupljanje podataka i nacrta još uvijek je na nama što je za Šibenik jako veliki rezultat – kaže Barišić.
Kita Gaćešina nalazi se nedaleko, otprilike 400 metara, od špilje Munižaba i kilometar dalje od puno poznatijih Cerovačkih špilja pa postoji pretpostavka da su sve tri međusobno i povezane. Ali dosadašnja istraživanja speleologe su odvele u drugim pravcima. Horizontalnim i okomitim. Istraživanje jednog ovakvog sustava prolaza, kanala, okomitih procjepa, vertikala i dvorana, osim dobre fizičke i psihičke pripremljenosti, zahtjeva i adekvatnu opremu uglavnom pripravnu za višednevni boravak ispod zemlje. Spavanje, bivakiranje, odnosno višednevni boravak u podzemlju, neophodan je ako se želi kontinuirano istražiti određeni speleološki objekt.
SVIJETLI PRIMJERI
– Ovakav tip istraživanja podrazumjeva višednevni boravak u jami i, osim standardne opreme, termičkog odijela, pododijela i rukavica koji nas čuvaju od vode, vlage ili blata, potrebno je ponijeti i robu za spavanje, opremu za spavanje, hranu, ali i nove konope ako stare treba zamijeniti, bušilice, svjetiljke, karabinere i još dosta drugih sitnica neophodnih za izradu nacrta jame. U onim djelovima koje smo istražili ostavi se oprema pa se prebacuje u druge djelove koji se istražuju ali je uvijek potrebno nešto zamijeniti, očistiti, i iznijeti vani. Baš prošli vikend uz mene i suprugu u jamu su se spustile i prespavale naše nove školarke Ana Kardum, Antonija Viljac i Marijana Klisović. Izvlačili smo konope postavljene još prošle godine, donijeli nešto nove opreme, raspremali staru. To je proces koji isto zahtjeva vremena, a posebno ako se ide u dublje djelove jame gdje se ne ide ispod četiri, pet dana – kaže Barišić.
Barišić se slaže s tvrdnjom kako bi se speleološki objekti mogli i bolje turistički valorizirati ali postoje i vrlo objektivni razlozi zašto se dosad malo toga učinilo.
Većina ih ima jamski ulaz, što znači da je potrebno užetom spustiti se do određene dubine kako bi se krenulo u daljnje istraživanje. Osim toga, nastavlja Barišić, radi se i o tome da do dvorana, koje bi ljudima bile zanimljive vidjeti, jako često vode uski i skliski otvori, vertikale niz koje se treba spuštati te niz drugih opasnosti, a i pitanje je koliko je to zanimljivo ljudima koji su već imali prilike vidjeti sige, dvorane ili eventualno malena jezerca u špiljama s jednostavnijim ulazom. Doduše, kaže, zanimljiv primjer je Ogulin koji se u cijelosti nalazi iznad špiljskog sustava Đulin ponor-Medvedica, dugog preko 16 kilometara, čiji su stanovnici danas jako ponosni na činjenicu da ispod sebe imaju jedno ogromno prirodno bogatstvo, pa se nisu libili po gradu postaviti i table na kojima je označeno što se točno nalazi ispod vas.
– To je jedan dobar primjer, ali ova lijepa priča ima, nažalost, i onu ružniju stranu, a odnosi se na ljudski nemar i nebrigu o okolišu pa je Đula-Medvedica primjer zagađenog podzemnog sustava s gomilom krutog, biološkog i kemijskog otpada – kaže Barišić, te nastavlja:
– Jedan takav ružni primjer je i jama Golubnjača u mjestu Grulovići blizu Kistanja u koju se i dan danas baca sve i svašta, najčešće životinjski ostaci, pa smo često i čistili tu jamu, upozoravali nadležne na ovaj lako rješiv problem, ali za neki značajniji napredak u tom pravcu nije bilo dovoljno sluha.
Za razliku od ovoga, postoji i dosta ljepših stvari u našoj županiji od kojih se svakako ističu NP Krka, čiju ljepotu, kaže Barišić, i konstantni napredak u istraživanju i zaštiti cijelog područja s divljenjem prepoznaju u cijeloj Hrvatskoj ali i područje Dinare koje je još uvijek nedovoljno istraženo.
ZANIMLJIVI ZA ISTRAŽIVANJA
– Naša županija je također dosta zanimljivo područje za speleološka istraživanja bez obzira što ih se velika većina ipak obavlja na Velebitu. Dosta neistraženo i potencijalno vrlo atraktivno je područje Dinare i izvora Krke i Cetine koje bi i turistički, nekakvim povezanim sadržajima, moglo biti prilično zanimljivo. Imamo mi i skoro tri kilometra dugu špilju Miljacku, a ne znam koliko je široj javnosti poznata činjenica da se isto tako u našem Nacionalnom parku Krka nalaze čak četiri mjesta na kojima živi čovječja ribica – kaže Barišić i dodaje kako je biospeleologija jedna posebna priča s velikim brojem pronađenih endemskih vrsta koje žive samo u jednoj jami ili špilji ili su pak endemske vrste dinarskog planinskog lanca.
Kako bilo, speleologija uz svu ljepotu istraživanja i otkrivanja podzemnih čuda prirode još uvijek ostaje privilegija malog broja entuzijasta čiji se nemjerljiv trud, entuzijazam, vrijeme provedeno pod zemljom i financijski self-service još uvijek nedovoljno cijeni. Možda zato što oku nisu dovoljno vidljivi i ne vole se eksponirati, možda zato što se blatnjavi, mokri i prljavi zavlače u jame, špilje, hodnike i dvorane, u debelom mraku spuštaju niz litice oprezno osvajajući nove metre unikatnog rukopisa majke prirode, ucrtavajući ga za svoje nasljednike koji će, nastavljajući njihova istraživanja, sa svakim novim otkrićem uživati i više od njih.
