U dječačkom sjećanju, kako to uobičajeno biva kada se pokušavamo prisjetiti događaja izranog životnog razdoblja, ostalo je tek nekoliko maglovitih slika s prvog odlaska na Veliku Gospu u Vrpolje. Te godine, mjesec dana poslije, krenuo sam u prvi razred osnovne škole, pa onda pouzdano znam kako je to bilo 15. kolovoza 1971. godine i  nedjelja. Sjećam se putovanja vlakom krcatim putnika i još uvijek zorno vidim na željezničkoj postaji, kamenoj kući oznaku Primorsko Vrpolje. Uz majku bila je tu i baka, a kada smo došli do crkve, sjećam se mnoštva žena i muškaraca, nepoznatih mi lica,poglavito žena oko Gospine crkve s krunicama u rukama. Mnoštvo ljudi s kojim sam se susreo ostavilo je na me snažan dojam,jer ne mogu se sjetiti da sam prije vidio više ljudi na tako malo mjesta. Vrućina i prašnjava cesta,te rijetki automobili, premda su privlačili dječačku pozornost,bili su manje zanimljivi. Još mi je u sjećanju ostalo kako me majka čvrsto držala za ruku i nijeme puštala sve dok na povratku nismo ponovno sjeli u vlakna povratku u Šibenik. U biti to mnoštvo ljudi, što sam naknadno razumio odrastajući, prelazilo je prostorne okvire Vrpoljca, kako smo svi nekada zvali Vrpolje, te slikovito ukazivalo na širi obuhvat hodočašćenja na Gospu vrpoljačku.Drugim riječima, Gospa je i šibenska, jer joj barem jednom godišnje, 15. kolovoza hodočaste brojni Šibenčani.

DON STOŠIĆEVO „SVETIŠTE BL. GOSPE OD VRHPOLJCA“

gospa vrpoljacka 7

O toj povezanosti temeljito se može pratiti u zapisima don Krste Stošića, koji je još 1922. Godine tiskao knjigu „Svetište Bl. Gospe od Vrhpoljca“. Ovdje je rad don Stošića prvenstveno zanimljiv zbog Svetišta, ali je svakako potrebno podsjetiti kako je don Krsto Stošić, što sam već pisao jednom drugom zgodom o njemu, bio neumorni istraživač i popularizator povijesti Šibenika i spada u velike zaljubljenike u njegovu prošlost. Iako je po životnom pozivu bio svećenik, a ne povjesničar, bio je istaknut u javnom djelovanju. Između ostalog, osnivač je i prvi voditelj šibenskog muzeja. Njegov sveukupni rad, a poglavito rad na istraživanju bogate prošlosti Šibenika i šibenskog kraja, daje za pravo tvrdnji kako je don Krsto Stošić jedna od središnjih osoba kulturnog života Šibenika u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. O samom Svetištu don Stošić piše: „Crkva bl. Gospe vrhpoljačke diže se na gorskoj kosi zvanoj Gorica, 11 kilometara daleko od Šibenika. Državna cesta siječe tu kosu i prolazi uz crkvu. Sa svetišta je divan pogled na skoro cijelo Donje Polje i Morinjsko more. Na toj uzdignutoj ravnici bijeli se poput golubice crkva bl. Djevice. U nekoj je svetoj samoći.(…)Daleko od zagušljive gradske buke, dalje od kuća sela, ovdje u pustinji podigla je Marija svoje prijestolje. Tu ona dijeli srebro, zlato i drago kamenje raznih milosti i slatke plodove svoje ljubavi pobožnim dušama.“

U različitim dokumentima do kojih je dolazio istražujući prošlost Gospe vrpoljačke, don Stošić Vrhpolje, kako je on pisao, često je označavano kao Varhpolje, Varpolje, Vrhpolje, Verpoljac ili Varpoljac. Naravno, uvijek se radi o istom naselju koje je, pri utemeljenju šibenske biskupije, 1. svibnja 1298. godine za pontifikata pape Bonifacija VIII., pripadalo župi Donje Polje. Ostalo je zapisano kako je župa Donje Polje tada imala jedanaest „odlomaka“, da je župnik stanovao u Ogorlici i da je bio glagoljaš. Za župu Vrpolje posebice je važan nadnevak 8. prosinca 1568. godine, kada je za biskupa Jerolima Savorniana postala samostalna. Međutim, bez obzira na utemeljenje župe, nije uvijek bilo stalnog župnika, a glavni razlog tomu treba tražiti u turskim nasrtajima na tom području. Tek nakon što je minula turska opasnost stanje se normalizira, a od presudne važnosti za život župe bila je odluka o gradnji crkve u Vrpolju.

U jednom od napada Osmanlije su barbarski palili staru Gospinu crkvu. Na sreću, prethodno je sačuvana Gospina slika, koja je prenijeta u Šibenik na sigurno sve dok ne nastupi mir. Po prestanku turske ugrozbe crkva je najnužnije popravljena, ali bez obzira na popravak zbog njene trošnost očito je trebala značajna rekonstrukcija jer je crkveni svod bio pred potpunim urušavanjem. Tako se pred župljane nametnula dvojba: ili staru crkvu temeljito obnoviti ili sagraditi novu.

GRADNJA CRKVE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U VRPOLJU

gospa vrpoljacka 3

Na 12. lipnja 1721. godine, piše don Stošić, knezu šibenskom u ime Vrpolja pristupili su Frane Dujmović, Ivan Sarčević i harambaša Mijo Jelić sa zahtjevom da mogu održati seoski zbor, da se ovlasti bratovština Stomarije da sklopi ugovor za pregrađivanje crkve. „Iste godine Vrhpoljani zajedno s Gospinom bratovštinom odlučiše ne samo popraviti krov crkveni, koji je prijetio padom, nego i crkvu proširiti novom rađom na veću slavu božju i udobnost puka.(…)Nadnevka 27. VIII. 1721. Jere Kovačević i Ante Petković, suci škole Stomarije, uime bratima ugovaraju s Pavlom Dolitovićem i njegovim sinom Antom iz Velikog Lošinja i sastavljaju javni ugovor da ovi pribave kamenje za pročelje crkve. Oni će vaditi kamen kod Vrhpoljca i klesati ga, a bratimi će dati potrebite radnike, da kamen vade i prevažaju“.

Ipak, na kraju se odlučilo graditi novu crkvu. O tomu je don Krsto Stošić zapisao: „Međutim, odustaje se od naumljenog popravka i odluči se graditi sasma nova crkvu. Neki su tada htjeli – veli narodna predaja – da se nova crkva sagradi bliže seoskih kuća, na Megdanu ili gdje je sad župska kapela u Vrhpoljcu, ali kad bi Gospinu sliku tamo prenijeli, ona bi se po noći sama vratila k staroj crkvi i ujutro bi je našli na stablu komoriki (komora). Čudno je, da je crkva sagrađena opet ondje u samoći, gdje su prve kuće za jedan kilometar daleko, ali je ona dosita na milovidnom položaju i narod je može pozdraviti iz dalekih polja i brda.“Crkva je sagrađena po nacrtu i pod vještom rukom graditelja Ivana Skoka s Paga, s kojim je potpisan ugovor o gradnji 25. kolovoza 1722. godine. Kamen za gradnju crkve vadio se u Vrpolju, dok je za pragove, vrata, zvonik, prozore, polumjesece i korniže kamen dopremljen s Brača do obale u Jadrtovcu, a dalje su bratimi Stomorije prebacili do crkve.

Od početka gradnje do posvete crkve proteklo je 40 godina, a crkvu je posvetio biskup Jerolim Blaž Bonačić 20. lipnja 1762. godine.

SLIKA GOSPE VRPOLJAČKE ODIŠE SVETOŠĆU, BLAGOŠĆU I ČISTOĆOM

U radu „Svetište Bl. Gospe od Vrhpolja“ don Krsto Stošić zapaženi prostor daje Gospinoj slici, on je opisuje kako „odiše svetošću, blagošću i čistoćom, kao da je radio slikar nebom nadahnut.“ Nažalost, zbog učestalog korištenja u procesijama po neprikladnim vremenskim uvjetima, izvorna slika je zahtijevala stručno restauriranje, da bi slika u Veneciji bila obnovljena, ali je tijekom restauriranja njena umjetnička vrijednost bila narušena. Na velikom oltaru Gospe vrpoljačke 1922. godine nalazila se, piše don Stošić, „novija slika, kopija stare, na ploči od žute mjedi. Vele da je učinjena pred 60-70 godina. “Osim njenog izgleda, uz Gospinu sliku veže se i vlo zanimljiva priča o tomu kako se prenosila u ratno doba, jer se u vrijeme rata s Turcima prenosila iz Vrpolja na sigurnije mjesto. Dok se ratovalo slika se nalazila u crkvi svetog Ivana u Šibeniku. Jedno vrijeme, bez dozvole biskupa, Gospina slika nalazila se i na Krapnju. Također, kada se gradila sadašnja u Vrpolju „čudotvorna slika bl. Gospe vrhpoljačke bila je najsvečanije prenesena u grad.(…)Bila je ta slika nošena velikom pobožnošću i praćena velikim brojem puka prema crkvi bl. Djevice u Vrtovima u Varošu.(…) Spomenuta crkva u Vrtovima to je Varoška Gospa Vankagrada (…)Šibenik je dakle i vanjskim sjajem počastio ljubljenu bl. Gosp od Vrhpoljca, kako je inio i u prošlosti.“

Velika je svečanost priređena u čast prijenosa slike Gospe od Vrpolja iz katedrale svetog Jakova u Vrpolje 1916. godine. što je don Stošić kao suvremenik zabilježio: „Svetište Gospe vrhpoljačke postaje svake godine slavnije. Zavjeti se umnažaju, a crkvu treba paziti kao zjenicu oka. Da se podigne sjaj svetišta i zauvijek ukloni svaka zloporaba, presvijetli je biskup Luka Pappafava naredio u godini 1915., da sve milostinje poklonika na Veliku i Malu Gospu, kao što i one u naravi koje se preko godine kupe po selima, budu pod posebnom upravom u šibeniku, kojoj je biskup na čelu. (…) Isti je presvijetli biskup u godini 1916. dao procijeniti i popisati svaki komad srebra i zlata Gospina, te je sve ljepše zlato stavljeno na njezinu svečanu košulju.“(…)

ŠTOVANJE GOSPINE SLIKE U KATEDRALI SVETOG JAKOVA

„Da se lakše sve to može urediti, bila je sveta slika iz Vrhpoljca prenesena u Šibenik u biskupsku palaču. 2. i 3. lipnja 1916. izložila se štovanju usred stolne crkve. mnogo je puka došlo pozdraviti milu Gospu. U nedjelju na 4. lipnja, na šest i po sati izjutra, bila je praćena u svečanoj procesiji sa svećenstvom, mnoštvom puka i glazbom od katedrale do sudišta u Varošu. Tu je dan blagoslov sa sv. prilikom. Zatim je stavljena u kočiju i pratio ju je sam biskup i jedan svećenik na putu k Vrhpoljcu. Ali, neočekivano, jedan dio puka odlučio je pratiti bl. Gospu sve do svetišta“, gdje su je uz brojni puk pozdravila njena zvona. Čitateljevom oku dojmljivo je kako don Stošić opisuje blagdan Velike Gospe u Vrpolju, prije gotovo punih sto godine. Piše on, kako se na taj dan Gospi vrpoljačkoj slijevaju rijeke ljudi, dolazi „narod iz ravnih Kotara, silazi tamo od Knina, prevaža se od zadarskih otoka, dojuri željeznicom iz pitomih Kaštela, te se kupi na kolima ili pješice iz svih krajeva vrhpoljačkog okoliša“ dođe deset-petnaest tisuća vjerničkih duša.

 NA GOSPIN ŽEŽIN POČETKOM 20. STOLJEĆA

gospa4

“Na žežin Velike Gospe miče se narod s onu stranu Skradina, iz zadarske i šibenske okolice. Pošto obađu grad, ujutro ili popodne ili kad unoća, nisu li otišli željeznicom ili pješice, traže kola šibenskog težaka. S njim se nagode, zasjedne ih njih deset-dvadeset i voze se kroz milovidno Donje Polje, puno plodnih loza i zelenih maslina“. Crkva je te noći puna kao šipak, nakon zajedničke molitve i pjesme brojni vjernici bi polijegali oko crkve, „na kamenitom pločniku grobova, po suhoj travi i na tvrdoj zemlji“ sve do zore i ranih zvona i glasa svećenika. Na sam blagdan, „pred crkvu nadolaze ponizno ulaze u svetište, u ruci drže zavjetnu svijeću. S praga pozdrave milu Gospu. Gdjekoji sav zaprašen, držeći u ruci ili pod pazuhom obuću, trudan lagano pristupa. po odjeći znaš, je li ovaj onaj iz Kotara, Promine, Vrlike, Knina, iz Zagore, s otoka ili iz grada“. I sam jedno vrijeme upravitelj svetišta don Krsto Stošić svojim je zapisima oteo zaboravu važne događaje i pučke običaje povezane sa štovanjem Gospe vrpoljačke, čija je snaga i njeno značenje prevladalo, često uskogrudne okvire prošlih vremena. Njenom milosrđu i štovanju od strane brojnog vjerničkog puka nije naškodila niti marksistička filozofija, koju su u razdoblju komunizma učinili službenom ideologijom. Stoljeće nakon don Stošićevih riječi Gospa vrpoljačka i dalje privlači, možemo reći u posljednje vrijeme sve više Gospinih štovatelja hodočasti u njeno svetište u Vrpolje.

  25-30 000 HODOČASNIKA U VRPOLJAČKOM SVETIŠTU POSLJEDNJIH GODINA

Prije nekoliko godina, za Glas koncila, župnik Vrpolja i upravitelj svetišta Uznesenja Blažene Djevice Marije don Stipe Perkov rekao je: „U posljednje vrijeme ponovno se budi svetište. Tako velik broj hodočasnika i danas gravitira tu, počevši od Knina, Biograda pa sve do Solina. Dovoljno je napomenuti da se posljednjih godina na svetkovinu Velike Gospe okupi između 25 i 30 tisuća hodočasnika, i ta brojka iz godine u godinu raste. Posebno je zanimljivo da raste broj misa, jer kada hodočasnici dođu, oni se žele ispovjediti, pričestiti i dati misu u svoju nakanu.“ Na istom mjestu, don Stipe Perkov spominje „ovdje se događa nešto što nije običaj u našim krajevima, a to je paljenje svijeća. Na hodočašću za svetkovinu Velike Gospe potroši se do tisuću kilograma voska“. Tu prestaje prošlost i tu je novi zamašnjak za sve hodočasnike čudotvornoj Gospi vrpoljačkoj u izgradnji velikog pastoralnog središta, što je iznimno važan projekt za cijelu Šibensku biskupiju. Za razliku od don Krste Stošića koji nas je već sve zadužio svojim radom, ovaj projekt je na suvremenicima koji ga trebaju predati na služenje novim naraštajima.

Za razliku od dječačkog uzrasta i prvog susreta s Gospom vrpoljačkom, danas u zrelom životnom razdoblju dobro možemo razumjeti koliko je ona značila Šibenskoj biskupiji, što daleko prelazi okvire vrpoljačke župe, a istodobno i dalje osjećamo kako nas Ona i dalje svojim milosrđem i ljubavlju privlači i zove svake godine u njeno svetište u Vrpolju.

PIŠE: dr. sc. Ivica Poljičak, objavljeno u Gospinom glasniku 2013.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.